Babo od sto maraka

PRIČA ŠESTA

Babo od sto maraka
Hasan Hadžić

Doskora se dešavalo da bolesnici ponesu sa sobom jastuk u bolnicu. Bio bi hir da nije iz nužde. Smiješno bi bilo da nije tužno. U bolnici je bio takav «komfor» da ga čovjek ne bi poželio ni ljutom neprijatelju. Bolničkim spremačicama je trebalo podijeliti ordenje zasluga za bolesnike kad su od one gomile krpa i gvožđa uspijevale skrpiti kakve – takve imitacije kreveta. Da, da! Ljekari su ovakvi i onakvi, ali spremačice – najbolje na svijetu.

Sada su stigli novi dušeci i jastuci, ali ostalo je mnogo staroga. Na primjer, ishrana bolesnika Da za “mršave” kuhinje ranije nije nastao onaj crnohumorni naziv «Tri kostura», bio bi izmišljen ovdje i sada.

I plate zaposlenih u zdravstvu do nedavno su bile odveć šlang. Ljekari operatori, na primjer, primali su jedva koliko trećerazredne sekretarice koje, tako, operišu sa nekoliko telefonskih brojeva kad im se već ne pilji u ogledalo ili na ulicu. Tome su krivi kojekakvi SIZ-ovi i stope izdvajanja, zapravo odnosi u raspodjeli, toliko zamršeni da ih ne mogu razmrsiti ni stotine disertacija. No, srećom ili nesrećom, ni naši ljekari, u jednom zamašnom broju, nisu svijet naivnih. Baš sada je aktuelno uvođenje «keš» plaćanja za liječničke usluge, za što postoji stručni naziv «participacija». Međutim, participacija na jedan nelegalan način, kod nekih ljekara, traje već odavno. Čak šta više, ta dodatna ili konkretna zahvalnost za ukazanu pomoć ima zamašnu istoriju, više faza nego slikarstvo Pabla Pikasa.

Faza prva: To je ono vrijeme koje odiše nevinošću, romantičarska ili čokoladna faza. Ljekar ti pomogne, a ti mu, u znak zahvalnosti za human čin, za dobro vršenje njegovog humanog posla, uletiš neku bombonjeru sa ružama ili idiličnim pejzažom na omotu. Ali, svaka romantika, k’o romantika, mine. Pa i ova. Kad je liječnički standard počeo da klizi, domišljati ljekari, ne svi, počeli su da vraćaju bombonjere u prodavnice pretvarajući ih u dinare. Dinari su tada nešto vrijedili.

No vremenom su te preprodaje poprimile okus komplikacije, uz mogućnost kompromitovanja cijenjene profesije, pa se pristupilo drugim metodama. Smrtni udarac «čokolino» fazi zadala je nestašica kafe. Ona je označila nastanak nove -«kafene» faze. Sad se «ulijetanje» ljekarima, ne svima, počelo svoditi na kafu, kilogram i više. Bio je to period kada je zdravstve-nu legitimaciju moglo zamijeniti paklo kafe, a trgovci mješovite robe ulazili su u ordinacije odvažnije nego u sopstvene višespratnice.

Treća faza poklapa se sa naglim poskupljenjima mesa i njegovih derivata i u vezi s time, masovnom kupovinom zamrzivača. Zamrzivači su dobra stvar, ali taj prostor valja popuniti. Opet je teret pao na leđa imućnijih pacijenata, koji su za bolji liječnički tretman, kad se radi o bolovanju ili uputi za neku važniju zdravstvenu ustanovu, zahvaljivali junećim butovima, a nerijetko padalo je i čitavo prase ili jagnje. Bila bi to prasećo- jagnjeća faza.

Uslijedila je faza aparata za domaćinstvo, kasetofona i televizora. To je već vrijeme kad caruju naši na privremenom radu u inostranstvu, posjednici carinskih deklaracija. To najčešće i nisu bili bolesnici nego ljudi kojima su trebala zamašnija bolovanja iz drugih pobuda.

Onda dolazi modernija – «plava» faza. To je praksa plavih koverti koje ostavljaju utisak službenosti, a teške su dva, tri ili više miliona. Međutim, vrtoglavo osiromašenje dinara, potisnulo je ovu fazu i promovisalo sada aktuelnu «deviznu» fazu.

U ovoj priči nismo ulazili u konkretne slučajeve, jer ih je na stotine i ne zna se koji je od kojeg interesantniji. Ipak, ima jedan primjer o kojem se priča i pričat će se. Doš’o neki gastarbajter u bolnicu da kupi malo veću pažnju za svog bolesnog oca. Ponudio čovjek 100 dojč maraka, a ljekar mu vidno razočarano, uputio prijekor iz savjesti: «Zar tvoj babo vrijedi samo 100 maraka»? Nevjerovatno, zar ne, ali dogodilo se.

Mene su u školi učili o etici iz desetak predmeta. Uvijek su kao primjer navodili ljekarsku etiku, u stilu- ljekar je toliko humana profesija da su partizanski ljekari pomagali čak i neprijateljskim, tj. njemačkim ranjenicima. Sad bi trebalo da se pitam – da li su im usput i pretresali džepove i tražili marke? Ali nisu. Sve je to proizvod novijih vremena. To što neko na njegovanje nokta malog prsta može otići u najskuplji centar, samo po sebi ne bi previše smetalo. Međutim, jad je što taj direktno zauzima mjesto nekom nesretniku koji je u procesu obogaljivanja. U tome bi morala biti razlika između trgovaca i ljekara. Čak i u ovo vrijeme.

Nego, da li danas u školama djecu uče etici? I kakvoj
etici ih uče?

Podijelite nas :