Đorđo Vujević iz Fakovića kod Bratunca: Šuma i planina moja druga kuća

U Fakovićima, na sredini puta između Bratunca i Skelana živi jedan od najstarijih lovaca u priobalju Drine. Đorđo Vujević zakoračio je u drugu polovinu devete decenije života, ali i pored bremena godina, još je aktivan u lovnim aktivnostima sa svojim kolegama iz LU „Čauš“ u Bratuncu.

Đorđo Vujević iz Fakovića kod Bratunca: Šuma i planina moja druga kuća

Čika Đorđo je stigao u Fakoviće 1996. godine iz sarajevskog naselja Pazarić, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zajedno sa grupom sarajevskih Srba, prije svega lovaca koji su živjeli na području opštine Hadžići, pridružio se ovdašnjem lovačkom udruženju, gdje je veoma brzo postao uvažen i cijenjen član.

– U novoj sredini, moram da kažem, lijepo su me dočekali – kazuje Vujević, koga smo sreli u sjedištu bratunačkog lovačkog udruženja.

Sa pomiješanim emocijama govorio nam je o svom, više od šest decenija dugom lovačkom stažu, ali i brojnim životnim uspomenama.

– Vazda sam volio prirodu i druženje ljudi. Šuma i planina bili su moja druga kuća. Eh, koliko sam vremena proveo na Bjelašnici, znao sam noćima biti ispod četinara, odmarati se pod stijenama. Udisati nekoliko sati čist vazduh bilo mi je nešto najljepše – priča Vujević, ističući da ga je upravo boravak u prirodi i zdravoj sredini i danas održao u dobrom zdravlju i fizičkoj kondiciji.

Lovac je postao u 25. godini. Pokazuje nam prvu člansku kartu od 26. jula 1956. Tada je, sjeća se, u Lovačkom društvu „Bjelašnica“ bilo dvadesetak lovaca iz Hadžića, Pazarića, Tarčina…

U to vrijeme na ovom prostoru od divljači su samo obitavali zec i lisica. Zbog izuzetno niskih temperatura koje su vladale u planinskom masivu Bjelašnice, te visokih snježnih nanosa, srneća populacija nije mogla da opstane na ovom području, a rijetki su bili i primjerci divljih svinja.

– Baš su bile hladne zime, vladale su ekstremno niske temperature. Snijeg je dostizao i do dva metra, sve do maja nije napuštao vrhove Bjelašnice. Kad okopni snježni pokrivač, pod slomljenim granama jelika i borova, nalazili smo kosture divljači stradale od hladnoće – sjeća se Vujević tih teških vremena kad je i čovjek bio gotovo nemoćan pred ćudima prirode.

Najveći dio slobodnog vremena provodio je u lovištu – u prirodi, gori, šumi. Bio je zaista posvećen uređenju lovnog područja, kroz razne aktivnosti. Sa svojim kolegama brinuo se o uzgoju i zaštiti divljači, podižući lovne objekte, hranilišta i solila, prije svega, ali i uređenju i čišćenju lovačkih staza, osposobljavanju izvora voda i svemu što doprinosi zdravoj prirodnoj sredini i opstanku i boravku divljači na tom prostoru.

– Naša mjesna podružnica lovaca u Pazariću je bila veoma aktivna. Imali smo svoju grupu, gdje je svaki lovac znao svoja zaduženja. Bez odrađenih akcija u lovištu nije se mogla uplatiti ni godišnja članarina. Štaviše, ko ne ispuni predviđene dnevnice u lovnom području, morao je platiti skuplju članarinu – kazuje Vujević kako se nekada brinulo o lovištu.

Đorđo je najviše volio da lovi štetočine. Specijalitet su mu bile lisice. U dosadašnjoj lovačkoj karijeri, priznaje, odstrijelio je više od 1.000 komada!

– Nekada je lov na lisice bio unosan. Svojevremeno, između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka plaćale su se i do 100 maraka kožure od lisice. Krzno od ove životinje je baš bilo na cijeni. Vjerujte da nisam mogao odstrijeliti lisica koliko sam mogao prodati kožura. Tada sam kupio novog „juga“ od prodaje lisičijih kožura fabrici u Visokom – sjeća se Vujević zlatnog vremena lova na ovog predatora.

Imao je uspjeha i u lovu na divlje svinje. Kad su se vremenske prilike promijenile, odnosno kad su nastupile blaže zime iznad sarajevske kotline, onda su, kaže stari lovac, plato Bjelašnice i drugih planina povrh gradskog područja, počele da u većem broju nastanjuju prije svega „garave“ životinje, ali i zečija populacija.

Ipak, tek po dolasku u Fakoviće, u bratunačkom kraju, čika Đorđo mogao je da uživa u bogatstvu divljih svinja.

– Na ovom području, u pojasu oko Drine i terenima prema Srebrenici, ima dosta divljih svinja. U potrazi za hranom, često ih vidimo i na obodima našeg sela. Uz zečeve, najzastupljenije su u ovom dijelu našeg lovišta – kaže Vujević, kome je i dalje specijalnost lov na lisice.

Đorđo Vujević iz Fakovića kod Bratunca: Šuma i planina moja druga kuća
Lovačka karta

Žali što u lovačkoj karijeri nije odstrijelio vuka, mada je imao priliku da se susretne sa ovom krvoločnom zvijeri.

Prije nekoliko godina, tokom zimskog perioda, nedaleko od Fakovića, u jednoj provaliji, iznenada se pred starim lovcem pojavio vuk. Kerovi su primijetili zvijer, potjerali vuka u pravcu Vujevića i kad se našao u neposrednoj blizini, Đorđo ipak nije potegao za obaračem, tako da se „gorski car“ izvukao iz neprijatne situacije.

– Jednostavno, nije mi se dalo da odstrijelim vuka – pomalo žali veteran lova za prilikom koja se, inače, ne ukazuje često lovcima u Podrinju.

S posebnim uzbuđenjem Đorđo nam je pričao i o susretu sa medvjedom od prije nekoliko decenija. Bilo je to na Ormanju, brdu iznad Pazarića i Hadžića, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka.

– Išao sam kroz šumu, pred zoru, u osmatranje. Razumije se, s puškom okačenom o ramenu. Bio sam u misiji lovovođe. U jednom trenutku osjetim da nešto krupno „trapa“ iza mojih leđa. Okrenem se i ugledam na par koraka medvjeda. Nesvakidašnja i moram priznati neprijatna situacija. Srećom, neizvjesnost je kratko trajala, jer je medo bukvalno zbrisao niz šumsku bogazu – kazuje Vujević o svom prvom, ali ne i jedinom, susretu sa ovom opasnom životinjom.

Vitalni i krepki starac ne zapostavlja lovne aktivnosti ni danas, pri kraju devete decenije života. U svom ataru, kako kaže, skoro da je „očistio“ sve lisice, a prije godinu odstrijelio je i jednog srndaća.

– Sa svojim prijateljima lovcima još izađem u lov, prevashodno radi druženja i rekreacije. Nema ništa ljepše nego kad se u prirodi, na čistom vazduhu, uz dobro meze, janjca na ražnju, okupi raspoloženo društvo i uz lovačke priče, svojstvene samo ljubiteljima lova i prirode, ožive davne uspomene – ističe Đorđo Vujević, najstariji lovac u bratunačkom kraju, nosilac brojnih lovačkih priznanja, među kojima je i Orden drugog reda za lovačke zasluge Saveza lovačkih organizacije bivše BiH, dodijeljen još prije četiri decenije.

Mašinovođa

Đorđo Vujević je radni vijek proveo na željeznici. Prvih sedam godina bio je ložač u željezničkoj kompoziciji, da bi preostali dio proveo kao mašinovođa lokomotive u sarajevskom željezničkom čvoru. Najčešće je upravljao željezničkom kompozicijom na relaciji Sarajevo – Zenica, a skoro 20 godina vozio je i čuvenog „ćiru“ od Sarajeva do Višegrada, zatim na željezničkom kolosijeku prema Pločama i Doboju. Čika Đorđo je u penziji od 1982. godine.

I sinovi bili lovci

U selu Fakovići Đorđo živi sam u kući, pošto mu je prije šest godina umrla supruga. Oba sina su penzioneri. Mlađi Momčilo živi u Palama, dok je stariji Momir nastanjen u Bratuncu. Svojevremeno su obojica bili lovci.

Za volanom u devetoj deceniji

Iako ima 87 godina, Đorđo se ne odvaja od volana svog putničkog vozila. Prošle godine, nakon ljekarskog pregleda, na dvije godine, produžena mu je vozačka dozvola, tako da „ford fijestom“ uspješno krstari ovdašnjim drumovima.

– Ne bi mogao živjeti bez automobila. Srećom, zdravlje me dobro služi, vid takođe, a u dobroj sam i fizičkoj kondiciji – kaže Vujević, koji je i na razgovor za „Lovačke novine“, bez probleme i na vrijeme stigao iz dvadesetak kilometara udaljenih Fakovića do Bratunca.

(Lovački savez RS)

Podijelite nas :