Učiteljska plata slaba, a mi rodili četvero djece..

Ova lijepa i pomalo neobična priča preuzeta je sa bhpcelar/E.M., te Vam je u cijelosti prenosimo.

Na imanju porodice Mihić, sedam kilometara od Zvornika proveli smo gotovo čitav dan. Bilo je jako prijatno i ugodno razgovarati i družiti se savima, jer svi su spontani i obični bosanski ljudi, kojima je najvažnije da gost i komšija budu zadovoljni, a onda na red dolaze kuća, djeca, pčele.

Sa Milenom Mihić razgovor smo vratili 65 godina unazad, u vrijeme kada je tek stigla na svijet. Tada je, kaže, baba umjesto jagnjetom darovala rojem pčela. Taj roj je uginuo još dok je bila beba jer ga niko od ukućana nije gledao.

“Ali, eto pčele su mi bile suđene. I hvala sudbini na tome – kazat će gospođa Milica danas.

Udala se sa 15 godina; samo što je završila osmogodišnju školu pobjegla je od kuće za naočitog i starijeg momka od nje – zvorničkog učitelja Marka. Živjeli su u selu Liješanj i rodili četvero djece.

“Učiteljske plate male, a djeca rastu. Želimo da ih iškolujemo i izvedemo na pravi put. Valjalo je tražiti dodatne izvore prihoda…

I odluka je pala da se počnu baviti pčelarstvom. Bilo je to 1970. godine. Milena se sjeća te slike, nikada je neće zaboraviti. Pokojni Marko je kupio roj u Drinjači i na leđima je trnku, zajedno s kumom, pješke donio u Liješanj, selo osam kilometara udaljeno od Drinjače, a smješteno je „nebu pod oblake“.

“Još nismo ni izvrcali prvi med, a saznadosmo da je moj suprug alergičan na pčele. On im nije smio prići blizu, pa je sve palo na mene. Muž uzme knjigu Voje Todorovića, čita je na glas i pojašnjava mi, a ja sve to praktično radim.

I krenulo je; roj za rojem, košnica po košnica, plan se ostvarivao. Marko i Milena su tačno znali da moraju imati 40 društava kada im najstarija kćerka krene u srednju školu. Kasnije su, uporedo sa porastom porodičnih troškova, zahvaljujući pčelama jačali svoj porodični budžet. Selili su pčele u Srbiju, Crnu Goru, Hercegovinu, na Romaniju… prvo sa „stojadinom“, zatim „spačekom“ i na kraju „džipom“.

“Izdržali smo, uspješno odgojili djecu. Međutim, samo je Branko nastavio da se bavi pčelarstvom. Bilo smo dali i kćerkama po 15 košnica , ali zetovi nisu htjeli.

Milena je presretna što je njen sin Branko u cjelosti se posvetio pčelarstvu i što je i svoju djecu uključio u ovaj biznis. Ne miješa mu se u posao. Kaže, došla su nova vremena i u pčelarstvu, mlađi su danas pametniji i treba ih poštovati.

“Kada je moj Branko odlučio da se posvetzi pčelarstvu samo sam mu citirala riječi pčelara od kojeg smo mi kuipili prvio roj. Rekla sam mu da ne bude škrt prema pčelama, jer ako bude škrt neće imati koristi od njih. A ako ne bude škrt prema pčelama biće veliki pčelar.

Ima perioda kada je pčelama potrebna pomoć i ako im pomažeš kad njima treba hrane, kad donesu u košnicu da im se ne uzima sve, samo se tako postaje veliki i uspješan pčelar. Ako im sve pokupiš a ništa ne daješ – nikad nećeš biti veliki pčelar!

Milena je još uvijek samostalan pčelar. Nikada se nije odrekla pčela, niti će. Kaže, sve dok je noge ne izdaju neće se rastati sa pčelama. U Drinjači ima vlastiti pčelinjak sa dvadesetak društava.  Sa Brankom samo razmjenjuje iskustva.

“Za skoro 50 godina u pčelarstvu ne pamtim lošiju i težu godinu od prošle. Ali, hvala Bogu, ispratili smo je bez gubitaka i bez bolesti. I to kazuje da je sve do čovjeka; nije ništa u prirodi i do prirode. Pčela mora imati 20 kg hrane za zimu. Forsiram prirodni med, ali u nuždi mogu im se dodavati i pogače ili šećerni sirupi.

Neki predavači se protive njihovom dodavanju. Ja se ne slažem s njima, loši su to savjeti. Naša iskustva s pogačama su izvanredna; pčelama treba davati pogače od 15. januara i to tačno na klube – ispričala nam je Milena Mihić.

(bhpčelar)