Priča dvadesetprva
Pripadam onoj vrsti ljudi koji ne vole televiziju i po kojima bi ona slobodno mogla da ne postoji. Zanima me međunarodni fudbal, onaj bez Engleza, i ponekad vremenska prognoza. Ne volim kad jave za kišu, ali ne zbog
kiše, već zbog kišobrana. U prosjeku na svake dvije, tri kiše gubim po jedan kišobran. Sad nije baš da ga izgubim
već zaboravim, a onda se on nekuda izgubi. Jedan sam tako zaboravio u marketu i sada se njime služi osoba
zaposlena u tom objektu. I to k’o s poslom.
Zamislite lijepo, idete ulicom, kiša vas temeljito natapa, a u susret dolazi osoba lijepo zaštićena vašim bivšim kišobranom. Stanete na trenutak puni smjese jeda i žala zbog drage vam, a otuđene stvari. Zastane i osoba kao čudeći se tolikoj vašoj pažnji, a u stvari pouzdano zna da vi znate da vam je maznula kišobran.
Neki od vas već pomišljaju kako bi reagovali oštro, eventualno zastidjeli počinioca tog gnusnog čina i pokušali da povrate kišobran. Isto sam pomišljao i ja, ali, dozvolićete, osoba imponuje samopouzdanjem. To su oni fini, prepredeni lopovi, spremni da vas u svakom trenutku, mirne savjesti, »uvjeravaju« da ne vjerujete sopstvenim očima. Da zatraže čak i vaše izvinjenje.
Eto, počeo sam pričati o televiziji, a onda pređoh i to naširoko, na slučaj „kišobran“. Povukla me vremenska
prognoza, kiša i ta mala lična tuga. Međutim, i na televiziji je tuga. Rijetko je gledam, a kod to učinim, skoro
redovno me uhvati muka. Kao za inat, uskočim uvijek u onu ružnu reklamu „Optima, Modriča“. To je poučan
primjer kako reklame ne treba praviti.
Zamišljena je kao ambiciozno muzičko-scensko ostvarenje, a u stvari nije ništa. Jedna mučna i neprihvaćena melodija sa nekim djevojkama koje se nogataju. Kad bi prigušio ton, čovjek bi pomislio da je to reklama uni-hop čarapa. Ima tu i nekih prizora koji neuspješno imitiraju sadržaje coca-cola reklama. I ne bi bilo nepodnošljivo, da vam cijelu noć ne vrte „Optima Modriča, Optima, Modriča“.
U pauzi između dvije Modriče, nekako su uspjeli da uglave dnevnik, u njemu sve same reprize. Iz Beograda
javljaju kako je još jedna podružnica Socijalističkog saveza napala Stipu Šuvara jer tip i dalje vrijeđa, a iz Zagreba Beogradu uz staljinizam, dogmatizam i fašizam dopisuju nova zastranjenja.
Ali tu je šeher Sarajevo da spusti loptu na zemlju, da ukaže kako ima prečih stvari od podjela. Iz Sarajeva vijest da je ovaj velikodušni grad riješio da jednoj svojoj ulici da ime Meše Selimovića. Bilo bi to zaista dirljivo, kad ne bi bilo svježeg sjećanja da je taj dobri grad protjerao pisca kojim bi sada htio da se diči. U piščevoj rodnoj Tuzli, iz koje je ponio najveće traume su, kako čujem, gimnaziji dali Mešino ime. Takva je Bosna. Ona ili mrzi ili voli, a posebno ovo prvo. Za nijanse ne zna.
A kako su nam samo nastavnici bojažljivo i okolišno objašnjavali Mešinog „Derviša“, „Tvrđavu“ i ostala djela. Nismo ni znali da je Meša zapravo pisao jedan scenarij života koji će nam se i danas događati.
A na TV-u u narednoj pauzi između dvije Optime dešava se nešto zaista uzbudljivo -„Poroci Majamija“.
Ona dva glavna policajca ruše sve pred sobom. Za njih smrti nema. Podsjećaju neodoljivo na nekadašnje partizanske junake iz crtanih romana – Mirka i Slavka.
Ta dvojica su potamanili neprijatelje. Kakva Neretva, kakav Staljingrad, kakva Normandija. Da ne bi Mirka i Slavka
niko ne bi načeo Vermaht.
Tako bi danas mafija zavladala svijetom da nije Mirka i Slavka iz Majamija.
Hasan Hadžić
