Svjedoci Tužilaštva BiH su ispričali da su u junu 1992. godine u Čolovniku, zaseoku sela Glumina kod Zvornika, vidjeli kada je Cvijan Tomanić pucao u Bajazita Behlulija.

Nastavljena suđenja za ratne zločine u Glumini i Teočaku, potresna svjedočenja
Sud BiH

Zaštićeni svjedok G-6 izjavio je da 21. maj 1992. nikada neće zaboraviti, jer mu je tada otac i cijela muška rodbina odvedena.

“Odvedeno je između 40 i 50 muškaraca. Prvo su ih poredali na zemlji sa rukama na glavi. Nedugo nakon toga su sa rukama podignutim u zrak otišli prema asfaltnom putu Zvornik – Tuzla”, kazao je G-6 koji je tada imao 14 godina.

Naglasio je da su te muškarce odveli Srbi koji su bili u vojnoj odjeći i naoružani, a da su svi odvedeni bili civili, te da je sutradan došao bager.

“Dovezeni su sa kamionom i bačeni u grobnicu. Pretpostavljali smo da se radi o tim civilima. Pronađeni su na mezarju ‘Ramin grob’”, rekao je svjedok G-6.

Nakon 21. maja 1992. nekolicina muškaraca koji su ostali u tom mjestu su se krili po šumama, a od 8. juna žene i djeca pozivali su te ljude da se predaju jer su tako tražili vojnici koji su ih zarobili, prisjeća se svjedok.

“Onda su Mehdina udarali rukama, kundacima. Bajazit Behluli je krenuo da bježi. Cvijan Tomanić i Milan Kondić su pucali u njega kad je pošao da bježi. Onda je prišao Goran Golubović i on mu je pucao iz pištolja u glavu. Ova dvojica su pucali iz automatske puške”, kazao je G-6.

Dodao je da je on bio među osobama koje su sahranile Bajazita, te da se sjeća kako je neko rekao da ga prekriju limom jer će ga svako premjestiti.

G-6 kaže da ne zna da li je Mehdin bio mrtav ili u komi nakon udaranja, te da ga je Hajrudin kolicima odvezao prema asfaltnom putu Zvornik – Tuzla.

“Saznali smo da su ubijeni. Hajrudinu se zna grob. I Mehdin je mrtav”, kazao je G-6.

On je svjedočio na suđenju Cvijanu Tomaniću, koji je optužen da je, kao pripadnik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog bošnjačkog stanovništva, ubistvima, teškim oduzimanjem slobode i drugim nečovječnim djelima.

Druga svjedokinja na ovom suđenju G-5 ispričala je da su njenog supruga zajedno s još 45 civila 21. maja 1992., odveli vojnici koje nije poznavala, te da je dan kasnije iskopana grobnica kada je vidjela kamion sa crnim vrećama koje su dvije osobe bacale u grobnicu.

Ispričala je da su 7. ili 8. juna 1992. Cvijan Tomanić i Milan Kandić pucali u Bajazita Behlulija, a potom i Goran čije prezime ne zna.

“Cvijan je pucao prvo u Bajazita, a Milan je rekao on je pola moj. Mislim da kada je Goran ispalio da je bio mrtav”, kazala je G-5.

Maloljetnicima je, kaže svjedokinja, naređeno da zakopaju njegovo tijelo.

“Bajazitovo tijelo nikad nije pronađeno”, rekla je svjedokinja.

Bajazit je prije ubistva tučen, zajedno s Hajrudinom Čerkićem i Mehdinom Halilovićem, posvjedočila je G-5.

“Tu su ga udarali, nisu ga ubili na mrtvo. Stavili ga u kolica i Hajrudin ga je odvezao”, kazala je svjedokinja, dodavši da su i oni ubijeni, te da je Hajrudinovo tijelo nađeno, a da ne zna da li je pronađeno Mehdinovo.

Svjedokinja je ispričala da su istog dana žene i djeca odvedeni u jednu kuću gdje su bili do 19. juna 1992. kada su odvezeni autobusom u Suboticu.

“Dragan Tomanić je nas zaštitio i spasio. On je 18. juna 1992. navečer došao i rekao da nas ne može više štititi i da treba da idemo i da nam je sigurnije da idemo za Suboticu nego za Tuzlu”, kazala je svjedokinja.

Nastavak suđenja zakazan je za 8. maj.

Nešto ranije na suđenju za ratni zločin u Lokanju novinari BIRN-a su zabilježili:

Na suđenju Miroslavu Markoviću za zločine počinjene u zvorničkom selu Lokanj, svjedok Tužilaštva BiH ispričao je da je bio u koloni ljudi koja je iz Teočka krenula prema slobodnoj teritoriji u kojoj je ubijen njegov brat, a on se uspio spasiti.

Altaga Handžić ispričao je da je više od 100 ljudi krenulo iz centra Teočaka u noći između 13. i 14. juna 1992. s namjerom da stignu na zvorničku općinu, te da je na kolonu pucano i da se razdvojio od brata.

Dodao je da je u dvije grupe do slobodne teritorije uspjelo preći 29 ljudi, dok su za sudbinu drugih iz kolone saznali kada su razmijenjena njihova tijela.

Handžić je ispričao da je za sudbinu brata Bešlage saznao kada je bila razmjena 1993. godine.

“Prepoznao sam ga po zubima. Pregledao sam, kad sam otvorio tu torbu nesretnu. Nije mu bilo noge, stopala”, kazao je svjedok, dodavši da je njegovo stopalo našao u drugoj vreći, a poznao ga je po cipeli.

Tužilaštvo BiH tereti Markovića za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. On se tereti da je ove zločine počinio kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području Zvornika.

Odgovarajući na pitanja Odbrane svjedok je potvrdio da se nakon deset ili 15 dana vratio u Teočak, te da je i tada pucano na njega i ostale koji su vratili s njim.

Potvrdio je da je nakon dešavanja u Lokanju postao pripadnik Armije BiH, dok je kada je bio u koloni na putu do slobodne teritorije bio civil.

Semija Bubić, druga svjedokinja Tužilaštva BiH, ispričala je da je bila članica Izvršnog odbora i Ratnog predsjedništva u Teočku, te da su članovi porodica ljudi koji su krenuli prema slobodnoj teritoriji, prema Zvorniku, gdje su zaustavljeni i od kada im se gubi svaki trag, vršili pritisak da se sazna njihova sudbina.

“Mi smo kao civilna vlast konstantno bili izloženi pitanjima porodica koje su tragale za oko 70 ljudi. Pregovore su vodili predstavnici jedinice, a trajali su više dana”, kazala je Bubić.

Dodala je da je prva razmjena tijela bila 6. aprila ili 4. juna 1993., kada je 41 tijelo dovezeno u Teočak.

“Članovi porodica su identifikovali, tražili svoje mrtve. Tijela su bila u SMB vrećama. Ljudi su bili potpuno u civilnoj odjeći kako su otišli od svojih kuća”, kazala je Bubić.

Članovi porodica uglavnom su identifikovali tijela na osnovu odjeće i stvari koje su imali u džepovima, ispričala je svjedokinja.

“Neki su imali još neke tragove mesa”, kazala je.

Prema njenom sjećanju, još jedna razmjena bila je 1994. godine.

“Jako malo ljudi je bilo koji su imali prostrelne rane. Uglavnom su bile razbijene glave, ruke vezane žicom, neki su imali žicu oko vrata”, kazala je Bubić.

Nastavak suđenja zakazan je za 13. maj.

(BIRN)