Priča dvadeseta
U mom razredu je bilo pismenog naroda, pa čak i nekoliko istančanih poetskih duša. Stvarali smo u prazničnim prigodama prava poetsko-prozna djela. Jedino Osmi mart nismo voljeli. Bio nam je težak i lažan. Lažne su bile i srceparajuće izjave nježnosti majkama u recitacijama u stilu: „Danas je Osmi mart praznik je mamice tvoj, čestitam ti ga srdačno i primi poklon moj”.
Naše majke, seoske žene, u to vrijeme domaćice i čobanice, jedva da su bile čule za taj Dan žena. Kupiti cvijeće ženi koja je dvije trećine života provela tabanajući za ovcama ili kravama po cvijetnim livadama bilo bi zaista neumjesno.
Za učiteljice i nastavnice ipak smo, kad snijeg nije kasnio, donosili visibabe iii tako nešto. Uvijek se međutim nalazilo po dvoje, troje onih koji su donosili učiteljicama nešto manje romantično od visibaba,ali zato upotrebljivije. Parfeme, šampone, itd. Učiteljice su takve pojedince i pojedinke ljubile i kasnije upadljivo cijenile. Mi smo ih zbog svega mrzili, a iza leđa podrugljivo zvali „gospodin šampon”ili slično tome. Mrzili smo i njihove mame koje su se svaki dan vrzmale oko učiteljice, pakoseći svojim suknjama – tergalkama masi dimija i rubina na roditeljskim sastancima.
Vrijeme tergalki je odavno prošlo. Naveliko iščezavaju i dimije i rubine. Osmi mart je stekao pravo građanstva i u zadnjim selendrama. U seoskim školama učenici mjesecima pune kase da bi drugarice – učiteljice za Dan žena obradovali nekim prstenom, cipelama i tim sitnicama. Neke učiteljice to podgrijavaju forsirajući već od januara u pismenim zadacima temu „Poklon za Dan žena”.
A lakše je danas đacima, imaju šta pisati. Sada je Osmi mart događaj, veliko slavlje! To je dan kada se isprazne
cvjećare, parfimerije i zlatarske radnje. Dan opšte sreće, namještenih osmjeha i lumperaja, punih hotela i
kafana. Nema veze što će većina, kada se izbistre glave i uvenu karanfili, teško krpiti rupe porodičnog budžeta.
Dan kad žene mogu piti do mile volje, a muškarci imaju priliku da se kitom cvijeća iskupe za cjelogodišnje grijehe.
Dan žena – šansa za popravni.
Praznik začinjen patetikom i revijom malograđanskiih manira.
Sreća je što nije češće!
