PRIČA TREĆA
Proljeće je otpočelo nema kud ljepše. Pošteno sunce, ozarena lica akcijaša i, što je najvažnije, Lepa Brena u Zvorniku. Međutim, opštu sreću malo je potamnila jedna informacija u novinama, baš uoči Breninog koncerta. Navodno, Brena je u četvrtom mjesecu trudnoće i nije više ono što je bila..
Novine, k’o novine, teže senzacijama, pa nerijetko i promaše. Iako je vijest djelovala neubjedljivo, izazvala je burne reakcije i uznemirila duhove. Naši dušebrižnici-po funkciji i oni brojniji -dušebrižnici volonteri, sumnjičavo su vagali podudarnost. Bremenita Brena u Zvorniku, bremenitom teškoćama – sa prosječno jednim štrajkom sedmično i slično. Što se pak radnog naroda tiče, čitava stvar prihvaćena je drugačije. On (radni narod) je svoju Fahretu uvijek
primao toplo i srdačno, ne ulazeći u embrionalne faze i druge intime. Sjetimo se samo kako su je svojevremeno u svojoj sredini ponosno i razdragano prigrlili radnici „Univerzala“, u ono vrijeme kad su estradni umjetnici u našim fabrikama bili neka vrsta važnog repromaterijala.
Tako je bilo i kasnije kad je Brena dolazila, pa i za ovaj posljednji koncert. Ako je baš i bremenita, onda će oni ponosno izdvojiti po tristo hiljada za ulaznicu, te tako dati svoj doprinos raščišćavanju eventualne frke oko alimentacije.
Elem, bilo je dosta naroda, više nego i na ribarskoj večeri. Kod smo kod ribolovaca, priča se da su bili „budni“ i svojim pronicljivim okom ošacovali situaciju iz ribljeg ugla. Njihov zaključak je jasan. Brena je i dalje riba i po. Pri tome je irelevantno da li je u ovom ili onom mjesecu trudnoće. Ishitreni napisi u novinama (o njoj) ocijenjeni su kao perfidan akt sračunat na diskreditovanje ribljeg carstva. Sve će to, vjerovatno, biti i zvanično osuđeno na nizu narednih ribarskih sjednica (dakako proširenih): Živjela Brena i sve druge ribe osim smuđi koju je, priča se, strefio genocid, to jest mreža, zbog čorbe za nedavno ribarsko sijelo.
Svečano je ovih dana trebalo da bude i kod trećaka -osnovaca, koji su imali nastavno-rekreativnu posjetu fabrikama u Karakaju. Ti susreti đačića sa roditeljima u fabričkim halama uvijek su bili dirljiv događaj, sa osmjesima i poklonima. Ovoga puta je bilo drukčije. Mališani se tako žale da je u „Vezionici“ bilo tužno. Nisu dobili niti jednu krpicu. Radnici „Šperploče“ bili su darežljivi pa su od ono malo posječenih topola odvojili gomilu daščica, te tako usrećili đake. Planirana posjeta „Standardu“ izostala je zahvaljujući razboritosti učitelja. Ta fabrika bila je u friškom štrajku, a štrajkovi nisu u nastavnim programima za treći razred.
(zvornicki.ba)
