Slučaj “zub” – Zvorničke priče

Slučaj “zub” – četrdesetčetvrta priča

Slučaj “zub” - Zvornicke priče
Piše: Hasan Hadžić

Cijela ta priča o mom drugu počela je sa njegovom namjerom da popravi zub. Ponekad se obična popravka zuba može pretvoriti u neobičnu dramu, u njegovom slučaju ovakvu:

-Šta ti tražiš – pitala ga je u ordinaciji djevojka, očigledno ”desna ruka ” zubara, nekako s visine, premda sama od sebe i nije baš bila povisoka. On njoj, naravno, kaže da mu se nesretnim slučajem otkinuo dobar komad zuba i najuljudnije zine da to i pokaže.

-Imaš li zakazano? – opet će djevojka nezainteresovanije i upetije, kako to već ”desne ruke” znaju. On kaže da nema, skupivši nekako uzalud razjapljena usta, a onako za sebe pomisli – da teške li gluposti! Kako da zakaže? K’o da je mogao predvidjeti da će poljubiti rukodržač u autobusu pošto je vozač naglo zakočio. Uostalom da je znao, držao bi čvršće, ili bi čak išao drugim autobusom. Na kraju krajeva ne bi došao na posao toga dana. Nije mu prvi put.

Ali, rekoh već, sve je to govorio sebi, jer drugarici ”desnoj” nije bilo do priče, već mu je tutnula u ruku karton na kome je nemilosrdno pisalo da se javi 23. marta. Tada je bio kraj januara i drug se sledio pri pomisli da će sve do proljeća nositi neuglednu i neugodnu šupljinu na desnoj gornjoj jedinici. Pogledom očajnika pokušao je da bar prepolovi ta dva mjeseca čekanja, ali mu je djevojka uzvratila pogledom punim nerazumijevanja.

 

K’o da je, u najmanju ruku, polomio njen, a ne svoj zub. Najbolje će ipak biti da se makne odatle jer, kakva je,
može se predomisliti i ostaviti ga za naredno proljeće. To se već ne bi podnijelo.

Dani su sporo prolazili kako to već biva kad se čovjeku žuri. A taj drug jedan je od onih posljednjih izdanaka poštenja i principa. Ni da čuje za neku ‘vezu’ koja bi skratila čekanje na popravku. A da ga je onaj polomljeni zub koštao, koštao je.

Ne, nije u pitanju samo estetika već i glas koji je postao upadljivo vrskav, skoro nerazgovijetan. On više nije mogao da bude najbučniji psovač na utakmicama, nije bilo njegovih autoritativnih diskusija na sindikalnim sastancima, a imidž pretjeranog šutologa zadao je i definitivan udarac dvogodišnjoj vezi sa voljenom djevojkom. Ili mu se to samo učinilo.

Ali nesreća se lijepi za nesreću. Drug je postajao uvredljiv, sitničav, hronično napetih živaca. A velika nevolja malih gradova je što u njima moraš susretati i osobe koje mrziš. Upravo tako, on je ono žensko iz zubne mrzio. Prvi put u životu da nekoga mrzi. Susreti sa njom upropastili su mu i one, u zadnje vrijeme rijetke trenutke lijepog raspoloženja – gostovanje njegove estradne ljubimice i nekoliko dobrih bioskopskih predstava. ‘’Desna’’ mu je ušla i u snove i zbog nje više nije mogao podnijeti nikoga ko nosi bijeli mantil,čak ni pekara.




I što ti je baksuzluk! Kad je došao taj DVADESET I TREĆI MART od višednevne iscrpljenosti i nesanice, on se uspavao, pa mu je propao zakazani susret sa zubarom. Užas! Da ponovo zakaže i sačeka sredinu ljeta nije htio. Riješio je konačno da izda svoje principe, uz pomoć nekih poznanika.

Obećana mu je ekspresna popravka zuba u drugom gradu, ali pod uslovom da počne trenirati za tamošnji fudbalski klub. Ni to nije bilo lako jer je fudbal, svoju veliku, ali pogrešnu ljubav, bio ostavio prije dvije godine. I tek što je počeo trenirati, došla je teška povreda koljena.

Sad je, evo, već duboka jesen. Taj zlosrećni momak je baš ovih dana počeo da se oslanja na povrijeđenu nogu u jednom banjskom lječilištu. Kaže da mu je to bila najveća želja u životu. Onaj prepolovljeni zub odavno je zaboravio. Ni najmanje mu ne smeta čak ni vrskavi glas koji pjesmama Snježane Ðurišić rastjeruje ostale bolesnike u najzabitije kutke lječilišta.




(Zvornicki.ba)

Podijelite nas :