Učiteljica Danica Lončarević: „Voljela bih da se vratim u školu“

Učiteljica Danica Lončarević cijeli život imala je na umu da su temelji obrazovanja najbitniji za dalji djetetov život. 40 godina provela je u prosvjeti, od 1965. do 2005. godine, kada je otišla u penziju.  Nikad nije štrajkovala, iako, kao i njene kolege, nije bila zadovoljna platom – smatra da u tom slučaju djeca najviše ispaštaju.

Učiteljica Danica Lončarević: „Voljela bih da se vratim u školu“

Počela je da radi sa 18 godina u selu Milačevići, udaljenom od Srebrenice oko šest kilometara. Tada se do sela moglo samo pješke ili zaprežnim vozilima, u školi nije bilo vode i struje, ali kaže, nije joj smetalo.

„Iako mlada i neiskusna, vrlo brzo sam se uklopila u seoski život. Počela sam u slobodno vrijeme da se družim sa seoskom omladinom, a iz tog druženja saznala sam da su mnogi nepismeni. Djevojaka je bilo više nego mladića. Zajedno sa koleginicom sa kojom sam radila, u slobodno vrijeme smo počele da držimo časove, da bismo ih naučile da čitaju i pišu. Poslije su oni vanredno polagali u Osnovnoj školi u Potočarima. Na to sam izuzetno ponosna“, rekla nam je učiteljica Danica.

Poslije dvije godine, dobila je radno mjesto u Potočarima, u tada centralnoj školi, gdje je radila 26 godina, sve do rata.

Najteži period je, kaže, bio prije početka rata u BiH. Ipak, to je jedna od generacija na koju je najviše ponosna.

„Vodila sam prvi razred u toku ratnih zbivanja. Uplašene oči su me gledale i upijale svaku moju riječ. Ta generacija je bila najbolja generacija u mom dugogodišnjem radu. Mi smo za dva mjeseca uspjeli da savladamo gradivo prvog razreda. Tada sam imala 24 učenika u razredu. Od njih 24, 20 je završilo fakultet“, prisjeća se učiteljica Danica.

Nakon rata, kada su se prvi povratnici vraćali u ove krajeve, nastojala je da se djeca dobro slažu.

„I taj period mi je bio težak. Morala sam sama da djecu upućujem jedne na druge i da ih učim da se vole i slažu. Ja nikad nisam bila nacionalista, niti smatram da to iko treba da bude. Tako sam djecu učila, prihvatali su jedni druge. Nekako sam uspijevala u svojoj zamisli da ih zbližim, i pokazalo se da sam u pravu i da su djeca sva ista, neiskvarena“, rekla je učiteljica Danica.

Decenije rada koje krase njen životni poziv nisu ono na šta je najviše ponosna. To su njeni učenici, danas uspješni ljekari, pravnici, inženjeri. Majke i očevi.

„Danas mi se javljaju, tako s osmijehom prilaze, pozdravljaju – to je za mene najveći uspjeh koji sam postigla u životu. Ja imam svoje dvoje djece, sina i ćerku, kako sam se odnosila prema njima, tako sam se odnosila premaučenicima, vjerujte da nisam odvajala. Jer svako dijete traži ljubav“, kaže ova učiteljica u penziji.

Za sadašnje i buduće kolege ima jedan savjet.

„Djeci treba dopustiti da budu kreativna, a ne samo da sjede i da gledaju u knjigu. Dosadi to. Više možete postići sa djecom ako im privučete pažnju na 15 minuta, nego da pričate 45 minuta, eto, tek da pričate, a oni – jedno će raditi ovo, jedno ono. Ja stvarno nikada nisam imala sa djecom problema“, ističe Lončarević.

Dva puta je nagrađivana kao najbolji učitelj u zemlji. Danas, učiteljica Danica vrijeme provodi sa svojim unucima, zatim kao volonter u lokalnom Forumu žena, druži se sa prijateljima, čita knjige, radi oko cvijeća. Kaže, još je rano da odustane.

„Poziv koji sam odabrala je za mene bio nešto veliko, i savjetujem mlađim generacija da ako ne vole to da rade, neka to i ne upisuju, jer kad tebi dođu u odjeljenje djeca, obično je bilo 24 učenika, to je bila neka sredina, mada sam jedne godine radila sa 41 učenikom u Potočarima. I tebe sad gleda 48 očiju, sve uprte u tebe, ti si za njih sve. Ako ih ne voliš, osjete to djeca. Ja svoje đake i ljubav prema djeci nikad neću zaboraviti. I sada pomažem onima kojima je pomoć neophodna da bi savladali gradivo“, rekla nam je za kraj učiteljica Danica Lončarević.

(upsmedia.ba)

Podijelite nas :

PREPORUČENO

Donacija za Zvornički.ba
Vaša e-mail adresa: