Priča dvadeset i treća
Zvornik ima ljeto, ali nema kulturno ljeto, k.o valjda svi gradovi, gradići i sela iz svijeta bijela. Mi smo i onako po mnogo čemu posebni, da ne kažem crne ovce, ili tačnije – bijele vrane. Onih crnih se negdje i nađe, ali ovih bijelih nigdje.
Srećom, tu je naša glavna blagodet Drina sa kakvom-takvom plažom, sada uzavrelom više nego ikad, jer nas je manje nego ikad otišlo na more, bez obzira na slavnu veresiju, to jest aranžman sa tri, četiri čeka. Tužni smo što se taj ljetni život na Drini svodi isključivo na kupanje i sunčanje, a nije začinjen nekim drugim sadržajima zabavnog tipa kako to čine sve druge plaže i nazovi plaže na svijetu.
Svi priređuju neke simpatične i osvježavajuće manifestacije – izbore najljepšeg kupaćeg kostima, najljepših grudi, nogu, najinteligentnijih leđa ili šta već padne na pamet kreatorima zabave. U jednom italijanskom gradiću svake godine priređuju izbor najljepše ženske „pozadine“ i ta atraktivna priredba privlači turiste iz cijelog svijeta. Taj spektakl se zvanično zove „Miss zlatno dupence“.
Tako to radi pametni, poslovni svijet, a mi smo riješili da umremo kao neka stidljiva sirotinjska sorta. I ne bi mi bilo žao da smo stvarno takvi, da se ustvari ne foliramo, glumeći pretjeranu finoću i nevinost kojih zapravo nema. I mi imamo u ovo obnaženo ljetno doba razne blagodeti, samo to ne objavljujemo javno.
Tako su stotine članova nezvaničnog muškog žirija, nezvanično ali, kako tvrde, precizno, odvagali da zvorničko „zlatno“ dolazi sa Bajra. Čak kažu da bi naše „zlatno“ skroz naskroz zasjenilo italijansko. Ali šta ćemo kad nam izborna politika nije javna, već privatna, nekako „iz prikrajka“.
Uzgred, zlatne zvorničke noge stižu iz kompleksa “Namahdžah“ i tako dalje i bliže.
Rekosmo da Zvornik nema kulturno ljeto, ali to i ne smeta jer nam nije navika. Muka je što bi Zvornik ovoga ljeta trebalo da ostane bez jednog od svojih uličnih simbola, svojih živih spomenika. Milenije! Govori se da su nadležne ustanove riješile da Mileniju smjeste u nekakav dom za njoj slične, u Prištini. Kažu da je Milenija, ta naša navika kojoj plaćamo i kad sami nemamo u prvom reagovanju bila energično protiv iseljavanja u Prištinu.
Pri tome se uopšte nije vezivala za politička opredjeljenja, pritiske, protestne mitinge i proteste protiv protesta.
Milenija jednostavno prihvata Zvornik kao svoju sudbinu i naviku.
Kakva je takva je. Njena je!
(Zvornicki.ba)
