Zvornička sapunica-Druga epizoda: Blisko-istočni grijeh – Zvorničke priče

Tridesetsedma priča – nastavak:

Piše: Hasan Hadžić
Piše: Hasan Hadžić

Elem, nije prošlo ni mjesec dana od Njegovog  povratka u Zvornik, a Ona se opasno zbližila sa jednim Palestincem. Dogodilo se to spontano, bez ikakvog predumišljaja o „nevjeri“. Najveću krivicu snose ledena sarajevska zima, nepodnošljiva magla i njena samoća. Od samoće se želio otrgnuti i šarmantni tamnoputi Palestinac, nova osoba na fakultetu, ali veoma zapažena od strane dežurnih šmekerki.

Bilo je nečega pustolovnog u tome da ga baš ona «ćapi« u jakoj konkurenciji. Tek, dogodilo se jedno ugodno osvježenje, do tada nepoznato u njenom životu po krutim zvorničko-porodičnim šemama. Tamnoputi zavodnik je jedva natucao jezik, ali mu to nije smetalo da objasni kako je učestvovao u više ratnih sukoba, utoljavajući njenu probuđenu žed za avanturom. Politika i Bliski Istok bili su joj previše strana tema da bi posumnjala, pa je Palestinac ubrzo u njenoj mašti pretekao i samog Che Guevaru. Pretekao, pa utekao…

Poslije samo dva mjeseca idila je okončana, i to na najružniji način, kako idile i inače završavaju. Guevaru je ipak „skopala“ jedna Sarajka, poznanica nesretne Zvorničanke, na koju je ova i inače bila alergična, jer je jedina na čitavom faksu imala atraktivniju bundu od njene. Kako to samo život izrežira.




Bilo je teško, ali vrijeme čini svoje. Nije dugo prošlo, a ona se već počela tješiti činjenicom da u svakoj nesreći ipak ima i sreće. Naime, bila se ranije već opasno zabrinula za svoje osjećaje prema zavičajnoj ljubavi. Sad je odjednom počela da u srcu osjeća veličanstvenu draž »povratka«. Sjetivši se misli da je čovjek velik i plemenit onoliko koliko je u stanju da prašta, riješila je da oprosti sebi blisko-istočni grijeh.

Mada je snijeg te zime bio preobilan, pa se bez goleme nužde niko nije usuđivao na put od Zvornika do Sarajeva i obratno, a ni ovdašnji telefoni nisu funkcionisali zbog nekih popravki, ipak je ovdje doprla kompletna informacija o januarskoj ljubavnoj romansi.

Naš junak je bio načuo ponešto, ali neprovjereno. A da ode u Sarajevo i izvidi situaciju nije mu se nikako dalo. Već je bio izabran za partijskog sekretara u svojoj firmi. Trebalo je pripremiti dva uvodna izlaganja i zaključke sedamnaeste sjednice, pa time zakucati na neka važnija vrata, pošto je bilo najavljeno da će se u jedan privlačan organ birati novi članovi.

Za to vrijeme, njegova majka, koja je znala čitavu priču kao i to da priču zna Zvornik i okolina, vodila je po komšiluku žestoku kampanju protiv vjerenice svoga sina, tvrdeći da on nije ni računao na nju najozbiljnije, jer su mu rođaci pretpostavljali jednu mladu ljekarku iz Srebrenice, i to iz stare, dobre loze. U intimnijem krugu ozlojeđeno se pitala da li je moguće da ona fitnija izda njenog sina, tu jedinstvenu ljepotu (što jedva da je djelimično tačno) zbog neke tamo „nakarade sa maramom“, misleći valjda da su svi Palestinci k’o Jaser Arafat.

Kako se palestinski lider pojavljuje u skoro svakom dnevniku, prestala je čak da gleda i svoju najomiljeniju emisiju.

Roditelji glavne junakinje takođe su načuli da im je kćerka obogatila emocije. U početku su, doduše, znali samo da se radi o nekom Arapinu, što su dočekali sa simpatijama, naročito otac. Kao čovjek poslovnog njuha odmah je počeo do osjeća neodoljivi miris nafte. Kad je saznao da se radi o jednom od Palestinaca „koji cio život ratuju“, uputio je kćeri telegramski protest. No, srećom, to se već samo po sebi bilo završilo.




Čaršija, ko čaršija, ubrzo je našla nove teme, potiskujući ovu našu u zaborav, ali izgleda samo prividno. Aktivisti ovdašnje „službe devet-osam-osam“ sa nestrpljenjem su iščekivali najavljeni dolazak naše Sarajke u Zvornik, te susret sa vjerenikom, sluteći da će biti posebno zanimljiv. Ubrzo je i došlo do tog „istorijskog“ susreta, i to kod „Šehe“, k’o nekad.

Rekosmo već da mladić nije bio načisto oko slučaja „sarajevska zima“. Trudio se da bude prirodan, ali neuspješno, pa je ona zaključila da nešto ne štima. Pokušala je nelagodnost potisnuti muzikom. Na džuboksu je krenula pjesma „Oči crne, oči vlažne“. K’o nekad … Međutim, bila je to kobna greška. On je u tome nekako naslutio mrkog i mrskog Palestinca, k’o što bi se dogodilo i sa bilo kojom drugom pjesmom. Rekao je, prema navodima ljudi iz „devet-osam-osam“: Znači, istina je! Ubijeđeno i tužno. Ostala je samo šutnja kao neugodni znak da „pukla je stvar“.

Nastavit će se…

Podijelite nas :