PRIČA DVANAESTA
Riječju „poltron“ Francuzi označavaju plašljivca ili kukavicu. Kad se kod nas kaže poltron misli se na beskičmenjaka, ulizicu, podrepaša. Ili, kako jedan aforističar reče – poltroni su ljudi kod kojih je najistureniji dio zadnjica.
Kaže se da su svi ljudi bar malo poltroni. Međutim, mi ovdje imamo neke svoje legendarne “beskičmenjake“. Jednome čitav Zvornik skida kapu. Mogao bi, kažu, da se nadmeće za „mister poltrona“ Jugoslavije, a i šire. Zato je taj poltrončina zaradio jednu posebnu »subotnju priču«.
Tip je bez znatnijeg porodičnog pedigrea, a uz to nepopravljivo tup. Njegovu „inteligenciju“ pamte i dan danas bivši drugari iz osnovne i srednje škole. Jedan neodmjereni profesor izvodio ga, kažu, svake sedmice pred tablu i govorio učenicima: “Vidite ovog momka! On je čista definicija gluposti. Tupavko kakav se susreće jednom u sto godina.”
Učenici su se gromoglasno smijali, a kako i ne bi kad se pokazani drugar prvi zagušio u smijehu. Ne skrivajući
ničim skučenost svog uma, već ga čak i reklamirajući svojim priprosto-dobroćudnim dežurnim osmijehom, izgradio je sebi imidž učenika kojega se profesori žele jednostavno otarasiti. Zahvaljujući ponajviše tome ipak je uspio završiti srednju školu, što je bio grandiozan uspjeh, kako lični tako i porodični. Diveći se sebi, našao je podstreka za nove školske i životne pobjede.
Manjkalo mu je intelekta, ali ne i ambicija. Počeo je da radi i uz rad da završava ostale škole- omladinsku, sindikalnu, partijsku. Dobra strana ovih škola bila je to što u njima nema „padanja“ ni ponavljanja. Bile su to posve ozbiljne škole, pa je sada mogao da se malo odmori od svog utreniranog, ali ipak napornog osmijeha, onog istog koji je ranije omekšavao i najkamenija profesorska srca.
Ovdje je bilo važno biti redovan posjetilac i složiti radoznalu facu, pa je stoga naš junak promijenio imidž iz temelja. Na predavanja je dolazio u svečanom crvenom odijelu i uvijek sa po nekoliko paketa političkih brošura. Klimao je glavom i predavačima i njihovim pričama o Fojerbahu, Marksu, merkantilizmu, fetišizmu, diktaturi proletarijata… Ništa mu nije ulazilo u glavu, ali je on njom sve upornije klimao. Sav taj trud morao je biti zapažen, pa je ubrzo počeo da »kotira« u strukturama.
Nezadrživo je jurišao na forume, vijeća, komisije, odbore, pododbore i sekcije. I svuda je naučio neke lekcije. Svjestan svog porodičnog i umnog hendikepa, na vakat je skužio da su poslušnost i podaništvo njegova jedina šansa – kvaliteti koje politički autoriteti neobično cijene. Stoga je naučio koje i čije diskusije treba hvaliti, a koje kuditi. Vremenom je postao vrstan recitator naručenih i naučenih diskusija. Izuzetno „upotrebljiv“ čovjek, što su autoriteti znali da procijene i nagrade. Napredovao je u svakom pogledu.
U sve to lijepo se uklopila i viša škola, popularni „akšam“ fakultet, koju je, zahvaljujući sada već dubokim političkim korijenima, zboks’o za šest mjeseci.Po završetku “akšam“ fakulteta, Drug Poltron se ugnijezdio na jednoj poziciji, koja je i sama po sebi bila atraktivna, a što je najvažnije – mogla je uvijek da posluži kao odskočna daska za sam opštinski vrh. Sve je zavisilo od „Njihovih“ blagoslova. Kao već prekaljeni lovac na blagoslove znao je kako i zašto oni dolaze. Stoga je nastavio sa intenzivnim aktivnostima.
Vodio je djecu svojih zaštitnika u šetnju, na časove u muzičkoj školi, u bioskop… Niko nije znao tako dobro kao on pripremati ražnjiće na pikantnim „porodičnim partijima“. Niko se nije znao tako sočno nasmijati i najneukusnijim
štosevima svojih pretpostavljenih.
Obilazio je njihove vikendice, uređivao cvijetnjake i bašte. Ljeti bi opet maz’o kremama njihova opaljena leđa, dok bi oni marljivo pripremali važna uvodna izlaganja i govore. Stekao je takav ugled i počasti da je mogao da maže leđa i Njihovim dokonim drugaricama, da ih šašolji po tabanima i svakovrsno zabavlja. Čaršija, ko čaršija, spletkarila je da je tu bilo i nečega dubljeg. Međutim, Poltronovi dobri poznanici tvrde da je ipak sve ostajalo na pukom mazanju i šašoljenju. Gazde su nastavile da čvrsto vjeruju u njega, kao u evnuha, znajući da mu je karijera slađa od „slatkog života“.
Njegov svesrdni trud donosio mu je nove plodove. Dobio je već oko pedeset kila priznanja, zahvalnica, nagrada,
plaketa. Julskih i junskih, oktobarskih i decembarskih… Vremenom je postao neka vrsta „džokera“ za nagrade. Kad god bi komisije za odlikovanja trebalo do sa spiska predloženih skinu nekoga, za koga se naknadno utvrdilo da je neprikladan, našao bi se tu naš junak. Podoban u svakom pogledu. I danju i noću, i kad liježe i kad se budi.
U svoju životnu filozofiju svesrdno je uključio i suprugu, kojoj također nije nedostajalo podobnosti. Naprimjer, ona je pravila nadaleko čuvene pite. Priča se da su te njene pite nošene republičkim prvacima, te da su oni, kao kompetentni sladostrasnici, hvalili i pite i majstoricu u svim prilikama i neprilikama. Mnoge su se delegacije počastile blagodetima iz njene rerne.
Dežurne gradske sveznalice – pričaju da je jednom prilikom, pri lošoj volji, odbila da napravi sirnicu za neke važne goste. Komšiluk je raspolagao i sa dodatnim informacijama kako je rekla da joj je dosta tih poguzija iz Zvornika i cijele Bosne, te da njenu pitu neće više okusiti niko. Čak ni muž „koji ju je u sve to uvalio“.
Da ne bi došlo do afere širih razmjera, nadležni su reagovali. Odmah je održano nekoliko sijela, „zatvorenog“ tipa. Na kraju je jednoglasno odlučeno da joj se dodijeli nekoliko plaketa i zahvalnica ispred ženskog aktiva i drugih oganizacija. Postala je također član nekoliko društava i uprave sportskog kluba. Uz to joj je za doglednu budućnost obećana i jedna politička funkcija. Ona je naravno uzvratila gomilom pita i pitica.
Tako je nastavljena priča o pitama, plaketama i zlatnim stranicama zvorničke istorije poltronstva.
zvornicki.ba
