Zvorničke priče: Ako nekad – zašto ne sad

0
Možda ’87 zaista bude sretna
Hasan Hadžić

 

Zvorničke priče: Ako nekad - zašto ne sad
Hasan Hadžić

PRIČA PRVA

Iz glavne ulice iselile su se lijepe teme i dragi detalji. Ostale su jezive cijene u izlozima, umorna lica žurnih prolaznika, rutinski klimoglavi i s mukom namješteni
osmijesi. Nema više šarmantnog folklora besposlenosti i dokolice. Otišla je i Milenija, jedna od dežurnih uličnih junakinja. Sve je otišlo…

Tražeći prizore, kojih više nema, izbjegavam ponekad glavnu ulicu. Onda prolazim ispod robne kuće, pa kroz uzani prolaz, kraj prodavnice „Borovo“. Tamo se još uvijek dogodi ponešto simpatično, što podsjeća na staru dušu ovog grada.

U jednom od budžaka stambenog bloka „Namahdžah“redovno viđam svog komšiju – uličnog čistača. Krije se čovjek od vjetrova, sunca, od posla najviše. Njegova je filozofija prosta: „Ne mogu me malo platiti koliko ja mogu malo raditi“. Nije lako biti ulični čistač. A i opasno je. Posebno tu, u zoni Namahdžaha, čiji stanari vješto gađaju prolaznike pokvarenim jajima, zasipaju supom i tako time. Još da se čovjek malo i začudi kad pomisli da tu stanuje najugledniji čaršijski svijet, koji kroji ekonomsku i političku sudbinu opštine. Valjda mu gađanje jajima dođe kao neki novi trening za lov na funkcije.

Ali ostavimo jaja i pogledajmo zidne natpise, te javne tribine za široko narodno ispoljavanje na aforističkom i poetskom planu. Jedan svježiji grafit sa prodavnice „Borovo“ poručuje: AKO NEKAD – ZAŠTO NE SAD!

Lijepo je to vidjeti. Taj prepredeni poziv na blud je znak da je ovaj grad sačuvao duh, pa makar u pubertetskoj nijansi. Grafiti su u drugim gradovima zatrovani politikom i drugim teškim temama. Kod nas odišu nekom zdravom
lakoćom postojanja. Ako nekad – zašto ne sad! Živjet će ovaj grad, makar u svojim budžacima.

Rečeni grafit je zaslužio jednu posebnu priču. Vedru, dakako. I nakanim se da prođem istim putem te da se na  samom izvorištu optimizma inspirišem za pisanje. Međutim, stvar je propala! Tek sam se odvojio od ćoška „Zvorničanke“, kad me jedan poznanik skoro prisili da sjednemo za sto ispred Kluba penzionera.

Bio je to jedan od zvorničkih uličnih filozofa, onih rado viđenih marginalaca. Nije zaposlen, već nešto muti sa „sivom ekonomijom“, ali tek da ne bude na tuđem teretu. Hronični pričalica, obaviješten o svemu i svačemu, a naročito onome što ga se ne bi trebalo ticati. Taj je, recimo, znao predvidjeti kad će se političari seliti u privredu i obratno – iz privrede u politiku. Dok je to bila iole zanimljiva stvar, u tančine je proricao koće u koju čaršijsku fotelju sjesti, i to znatno prije početka „demokratskih” izbornih procesa.

U zadnje vrijeme on ignoriše lokalne teme. Nisu mu zanimljive. To se osjetilo od samog početka razgovora. Jesi li, kaže, vidio da će pasti Bota! Koji Bota? Pa onaj južnoafrički – Piter Bota! Izgleda da hoće. A šta sam ti ja pričao prije godinu dana?

Zaista mi je pričao da će Bota neslavno završiti, jer nije preuzeo neke stvari iz našeg društva. Po njemu, trebalo je da uvede malo samoupravljanja i delegatskog sistema. Uzme lijepo nekoliko crnačkih delegata, okupa ih u samoupravnim sporazumima i društvenim dogovorima…

I sve bi ostalo po starom, samo malo zakamuflirano. I dalje bi bijelci bili bijelci a crnci – crnci, samo što se to ne bi vidjelo na prvi pogled. Kao što se kod nas ne vidi, iako i mi, kako reče, imamo čiste bijelce i čiste crnce. I sve bi to, kaže, štimalo u nedogled.Svaka čast originalnim teorijama i uličnim mudracima ali eto, opet se našlo nešto da me odvuče od ljepših strana života. Opet izostaje jedna vedra priča, a početak je toliko obećavao…

Hasan Hadžić

(zvornicki.ba)