Kad Zvornik suzama ne vjeruje

0
Možda ’87 zaista bude sretna
Hasan Hadžić

PRIČA SEDMA

Kad Zvornik suzama ne vjeruje
Hasan Hadžić

Moja urednica ima previše reporterske krvi. Ona ne samo da bi pratila događaje već bi ih čak i pretekla. I zato, obaviješten da se događa nešto krupno i natovaren teškim magnetofonom, nađoh se u svježoj poplavi.

Ne da je to bio krupan događaj, već san! Od bolnice prema »Invest-banci» plivali su frižideri i automobili. Zvornik – bukvalno Venecija!

Bez obzira na profesionalno pravilo traženja onog najbitnijeg u događaju, u tako apsurdnim situacijama čovjek se uvijek povede za nekim bizarnim detaljom. Moj detalj bio je mercedes. Razmišljao sam kako moćni kralj limuzina izgleda nezgrapno i tužno dok pliva.

Jedan čovjek nosio je povrijeđeno dijete. Drugi je pričao kako su talasi odnijeli jednu malu djevojčicu. Treći – da se u bolničkom podrumu utopio slučajni prolaznik. Četvrti -da nije! U trenucima kolektivne psihoze caruju glasine. Začini užasa. Sve je bilo moguće i nemoguće.

Tada te neodoljivim magnetizmom privlače grupe. Princip “stada”. A iznenađeni i zbunjeni svijet bio je tako nešto. Pričalo se o ogromnim štetama. Neko je likovao: Bravo za bogataše! Vrag donio, vrag i odnio! Gomila je odobravala. Čuda rađaju čudan rezon. Poremete se vrijednosti i poraste ljudska niskost. Ili se samo otkrije. Jednokratno skidanje maski.

Zvorničani ne vole kišu, ali vole spektakle. Pošto se kiša stišala, masovno su počeli da pristižu. Brižljivo opremljeni kišobranima i dubokim čizmama. (Zar ovaj grad ima toliko ribara?) Bilo je onih koji su priskakali u pomoć tamo gdje je trebalo. Ali, u ogromnoj većini, zauzimali su pogodna mjesta i radoznalo počeli pecati pikantne kadrove u zvorničkom filmu »Sat poslije».

Doplivah nekako do bolnice. Kažu da je onaj čovjek srećom spašen. I tu je bila opšta zbunjenost. Neki redar uvećavao je nered plašeći isprepadani narod. Meni je istukao magnetofon. Voda je, navodno, loša. Valjda je mislio reći nešto drugo, jer kome bi palo na pamet da mu dira vodu u opštoj poplavi.

Pričalo se i o jadnicima u Srpskoj Varoši i Zlatnim Vodama koji su ostali bez igdje ičega. Međutim, takve priče teško su nalazile slušaoce. A nešto kasnije prvi put sam čuo za erotsku nezgodu na parkingu sportske hale. Pričao je jedan vickast momak, valjda svjedok, u detalje: Njih dvoje, imali su seansu u autu, pod romantičnim pljuskom. Onda je naišla stihija pa je auto postao nesigurni čamac. Polunage, jedva su ih izvukli. Ona je bila van sebe, frustrirana prekidom čina i cerekanjem pub-like. »Gdje si me ovo, zaboga, doveo«! Te njene riječi postale su najslavnija rečenica zvorničke noći potopa. Priču o nedovršenom »aktu» ispod mosta čuo sam samo te večeri desetak puta. Uvijek u nadahnutijoj verziji.

O postradalim kućama i beskućnicima malo se govorilo. Te ljude susretao sam naredna dva dana, na licu mjesta. Vješali su se o nas i tražili pomoć u magnetofonu. Htjeli su izreći sav svoj očaj. Žalili su se da ih nije posjetio niko ko bi obećao pomoć. Mnogi su bili prljavi, mokri i gladni. A baš u tim trenucima najvažnija je psihološka podrška. Riječi nade. Tim ljudima sada već pomažemo i dalje ćemo pomagati. Ali da se primijeti njihova nesreća trebalo je da prođu dani i noći. Za njih – duži od decenija. Ispred Doma zdravlja bilo je puno naroda. Toliko da su jedni drugima smetali. Ljudi u plavim uniformama zaista su nešto radili, nekoliko žena također. Ali bilo je previše mladog svijeta koji je napadno reklamirao svoj našminkani šarm, k’o u najsvečanijim prilikama. Bio je to opor kontrast onim suzama, trista metara uzvodno.

Čudno je bilo zašto civilna zaštita već tih dana nije bila gore. Ali ni sa njom nešto nije štimalo. Jedan kurir budio ljude, prema spisku, pa doživio veliku neprijatnost. Pokucao na vrata i tražio toga i toga, a taj i taj ne može pomoći jer je umro prije tri i po godine.

A živi i zdravi sjedili su, k’o i obično subotom, u baštama. Uz kafu ili pivo. U »Horizontalama« je bilo uobičajeno mnogo muzičkih želja. Dok su u program išli jecaji one žene što je ostala bez kuće, slušaoci su tražili Vajtu i pjesmu »Pičim, pičim, pičiću i na more stići ću”. Kao da je ono zvorničko more užasa unesrećilo neku tamo Obalu Slonovače, a ne naše komšije i sugrađane.

zvornicki.ba