Pjesma iz očaja – Zvorničke priče

0
Možda ’87 zaista bude sretna
Hasan Hadžić

Priča dvadeset i šesta

Pjesma iz očaja - Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Čekao jedan drug, imalac srednje stručne spreme, posao inventarišući na »birou« punih šest godina. Da ne bi čekao i narednih šest ili neku više, riješio da se prekvalifikuje. Pođe on tako na jedan od naših šestomjesečnih kurseva, da konačno dođe do plate te tako u dvadeset i šestoj godini stane na svoje noge.

Kako je na obuci bio uzoran šegrt, stariji radnici – majstori i majstorice – svađali su se oko njega jer je svakom
radnom mjestu donosio veliki prebačaj. Sve u svemu, bio je „kursist koji obećava“. Nakon obuke odmah je primljen. Ubrzo je stigla i prva plata, željno očekivana šest godina i osam mjeseci. Bila je toliko mršava da je za nju jedva mogao kupiti cigare i pola mjesečne autobuske karte. I tako čovjek uspio da stane sa platom „na pola noge“.




Kad neko nema sreće onda je zaista nema. Nekad je to bio uzoran kolektiv, jedna od firmi u koje smo se zaklinjali.
A onda naišao nevakat. Sve vrste teškoća, naravno, pretežno onih „objektivne prirode“. Pominjani drug, budući bistra osoba, došao je polako do saznanja da je „ovakva naša zaposlenost“ gora od nezaposlenosti. To je zapravo ono geslo “bolje džabe sjediti nego džabe raditi“. Kad je još kolektiv ušao u neke investicije i prekopavanja zemljišta, što su njegove kolege prozvale „Grobnicom za Borisa Davidoviča“, riješio naš drug da potraži neki dopunski posao. Desilo se sasvim slučajno da dođe pred mikrofon u jednom početničkom orkestru. Iako je to bio prvi susret sa mikrofonom, nakon dvanaest godina škole i šest mjeseci kursovanja za druge stvari, ispalo je posve dobro. Po principu – sve se isplati sem poštenog rintanja u firmi.

I šta se dogodilo! Primi momak petnaest miliona plate, a sutradan ode na vojnički ispraćaj i zaradi za jednu noć dvadeset miliona. Više nego dobre pare, iako cijele noći nije bilo ni jedne sjednice radničkog savjeta o finansijskoj konsolidaciji, samoupravnih kontrola i tako toga. Prvi put je na toj „tezgi“ istinski doživio nagrađivanje prema radu, o čemu je u školi učio lekcije i lekcije.




Sada ponovo slijedi trideset dana ustajanja u pet izjutra, lomatanja po autobusima, maratonskih zborova, štrajkova, samoupravnih sporazuma i pravilnika. Srećom, doći će opet i neki vojnički ispraćaj sa svojim prostim, ali zlatnim pravilnikom – koliko pjesme, toliko para i obrnuto.

(Zvornicki.ba)