Tužna magistrala – Zvorničke priče

0
Možda ’87 zaista bude sretna
Hasan Hadžić

Tridesetdeveta priča

Zvornička sapunica-Treća epizoda: Spasonosna operacija “tetke” – Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Prije mjesec dana, nakon natezanja i natezanja, izvršeno je djelimično krpljenje rupa na putu Čelopek-Karakaj. Zapravo, to i nisu bile rupe vać krateri. Tako nešto može se, zahvaljujući televiziji, vidjeti još samo na libanskim cestama. Naravno, u periodima žešćeg granatiranja.

A prije tog zadnjeg krpljenja put Zvornik-Bljeljina, kojem pripada ova izrazito „reljefna” dionica, dobio je status magistralnog puta. Magistrala! Kako ta lijepa riječ tužno zvuči u ovom slučaju. Svake godine na asfaltne zakrpe trošimo pare. To se moglo izbjeći da je, što bi bilo sasvim normalno, u početku napravljen pristojan put umjesto ove tragikomične imitacije asfalta. A neko je taj put naručio, neko pravio, a neko nadzirao i primio. Za narodne pare. Eh, taj naš vječiti „ neko ”!




A Zvorničani obožavaju naočari za sunce. Teško je naći grad sa tako malo naroda, a toliko puno „ cvika”. Zasluga za to pripada geografiji. Zvornik je naime pritisnut brdima, pa ima samo jednu ulicu. Stoga ti svaki susret garantuje susrete i sa prijateljima i neprijateljima. Nema mogućnosti za izbor. Može se desiti da za samo pet minuta vidiš bivšu, sadašnju i buduću ljubav. Hajde to, ali osuđen si vječno da pjevušiš one refrene „đe si, evo me, kako je, super, šta ima, ništa” . I bezbroj takvih najpraznijih mogućih pitanja i odgovora.

Ovako, sa prvim suncem zakloniš se iza naočara i eto spasa. Em sam sebi djeluješ onako malo važnije em, onako maskiran „roletnama”, bar prepoloviš onih užasnih hiljadu „zdravo, zdravo”, koji te razbole od pošte do robne kuće.

Međutim, ništa ne može da potisne iz mode razglabanja o alternativnim pokretima u našoj zemlji. Tupilo se o tome čitave duge zime, svugdje pa i medu našom omladinom. Naročito onom koja nije imala prečeg posla. Medutim, učenici-srenjoškolci iz Baljkovice nisu imali kad da se bave time pa ma kako to „alternativni” neodoljivo zvučalo. Silom prilika ovi đaci su ipak imali svoj alternativni pokret. Cijele zime auto-bus za Baljkovicu nije saobraćao, a alternativa je bila pješke do Sapne! To znači osam kilometara dole i osam kilometara gore. Snijeg, mraz, kiša. Težak alternativni pokret, mora se priznati.




Da bar ovo vrijeme ne nervira. Upropasti nam vašare. Za „omahu” hladno, za „ đurdev ” kiša. Užas! Koliko li je samo planiranih ”kontanja ” i neplaniranih udaja propalo? Nekad smo se „đurđevdanu” radovali i zbog ranih trešanja-đurdevki, koje su obično u to vrijeme prispijevale. A sad te trešnje tek što su izbeharale.

Baš se sve promijenilo.

(Zvornicki.ba)