Istine i zablude o medu: Kako prepoznati pravi

0

Nema takvih trikova kojima bi se mogao prepoznati pravi odnosno lažni med. Postoje, međutim, neki upozoravajući znakovi kod kojih se možemo zapitati da li je to što se kupuje uopšte med.

cela-cover-880x495

O medu se često u medijima i među potrošačima, a ponekad, nažalost, i među nedovoljno edukovanim pčelarima, prenose brojne zablude. Gotovo da bismo mogli reći da uz falsifikovanje meda postoji i prikrivanje činjenica o medu. Razumljivo je da zbog pojave lažnog meda na tržištu, potrošače interesuje kako prepoznati pravi med, no širenje zabluda o medu u tome neće nimalo pomoći.

Zabluda: Med se mora uzimati drvenom kašikom.
Istina: Med se može uzimati i jesti običnom metalnom kašikom.
Ova zabluda potiče iz vremena kad nije postojalo inoks posuđe pa su kašike bile aluminijske. S obzirom na kiselost meda (3,5 do 5,5 pH), organske su kiseline otapale dio metala iz aluminijskih kašika, a i posuda generalno. Tada se preporučivalo uzimati med drvenom kašikom, kako metal ne bi promijenio njegov sastav.

Drvene kašike za med ne zadovoljavaju današnje higijenske standarde
Danas se med čuva i skladišti u inoks bačvama, a vrca u inoks vrcaljkama. Inoks je opšte preporučljiv metal u pčelarstvu, a med se može uzimati kašikom od inoksa koja je danas standard.

One drvene za med ne zadovoljavaju današnje higijenske standarde s obzirom na to da se drvo ne smije prati u perilici posuđa niti deterdžentom. Naime, drvo uvijek upije nešto deterdženta, a ako se pere bez deterdženta onda se bojimo da nije dobro oprano. Pri tom, drvo je izvrsna podloga za stvaranje mikroorganizama, pogotovo ako se koristi za uzimanje meda kod upale grla.

Zabluda: Pravi med je samo onaj koji je kristalizovan.
Istina: Pravi med može biti u tekućem kao i u kristalizovanom stanju.
Kristalizacija je prirodno svojstvo meda i svaki će se s vremenom kristalizovati ili kako se zna reći “ušećeriti”. Brzina kristalizacije zavisi od vrste meda, sadržaja šećera, od zrnca polena, temperature čuvanja i od stres faktora koje je med prošao prilikom vrcanja. To što je on kristalizovan ne može biti pokazatelj ničega.

Neki prirodni medovi kristalizirat će već u saću, poput nekih vrsta meduna ili meda uljane repice, a neki neće kristalizirati godinama, poput med bagrema.

Zabluda: Pravi med se prepoznaje po tome što pecka u ustima.
Istina: Pravi medovi imaju različite ukuse – slatko, kiselkasto, gorko, različitih intenziteta i harmoničnosti.
Peckanje u ustima je subjektivan osjećaj koji zavisi od toga koliko određena osoba ima razvijeno čulo ukusa i šta je jela prije meda. Ako je prije njega u ustima bio ljuti feferon ili blagi biljni čaj, doživljaj ukusa meda bit će sasvim drugačiji.

Med ne mora biti sladak
Percepcija ukusa, odnosno koliko će taj ukus biti disharmoničan, zavisi i od strukture šećera u medu. Postoje vrste koje imaju disharmoničan ukus, a može to biti i med svake vrste, što zavisi od paše i biljnih vrsta. Načelno, meduni su manje slatki, ne izazivaju osjećaj “peckanja”, ali su odlični.

Zabluda: Med mora biti sladak.
Istina: Neki medovi nisu slatki.
Neki medovi nisu slatki, na primjer, kesten je gorak. Ni med planike ne bismo nazvali slatkim. Čak šta više, u Italiji je taj med jako cijenjen i skup, a prodaje se pod nazivom “Miele amaro” – “gorki med”. Kod obe vrste, i kestena i planike, pravilo je da što su više sortni, odnosno što je veći postotak peludnih zrnaca kestena odnosno planike u medu, to im je i ukus intenzivniji odnosno gorči. Med od nane je kiselkastog ukusa, isto kao i med nekih drugih livadskih biljaka.

Planika i nana su izuzetno kvalitetni, rijetki i sortni medovi i ne mogu se dobiti svake godine. Za one vrhunskog kvaliteta moraju se poklopiti i dobri vremenski uslovi, dobre biljne paše i jake snage pčelinje zajednice. I kesten, nažalost, zbog bolesti kestenovih stabala te klimatskih promjena postaje sve rjeđi – teško ga je dobiti svake godine.

Zabluda: Prirodni med ne privlači mrave.
Istina: Prirodni med u svom sastavu sadrži šećer i privlači mrave.
Nedavno je objavljen tekst koji čitaoce upućuje da će se mravi razbježati kad stavite pred njih kašiku meda. Med sadrži šećer i zato privlači mrave. Ako se dogodi da mravi ili neka druga životinja, bježe od meda, bježite i vi. Takav med nije prikladan niti za ljude niti za životinje i uputno se zapitati je li to uopšte med i sadrži li neke hemijske supstance koje odbijaju životinje!?

Zabluda: Kad se okrene tegla s medom, mjehur zraka koji krene prema gore svojom brzinom ukazuje je li riječ o medu. U prirodnom medu taj mjehur zraka putuje sporije, a ako ide brzo – to nije med.
Istina: Brzina kretanja zračnog mjehura zavisi od količine vlage u medu, odnosno govori nam o viskoznosti/gustoći materije kroz koju prolazi mjehur zraka, a ne kakav je med. Svaki može imati različitu količinu vlage pa će i brzina kretanja mjehura biti različita.
Med sadrži vodu
Ako med sadrži 15% vode, zračni mjehur kretat će se sporije nego ako ima 19%. Svaki med može imati različitu količinu vlage. Pravilnik o medu propisuje da većina njih ne mogu sadržavati više od 20% vode. Što je sadržaj vode viši, zračni mjehur ići će brže, a još uvijek će med biti dobar. Na viskoznost meda utiče i temperatura zraka. Zimi će se zračni mjehur kretati sporije, a ljeti brže.

Zabluda: Med ne sadrži vodu. Ako se nakapa na papirni ubrus, neće probiti na drugu stranu.
Istina: Med sadrži vodu. Ako se nakapa na papirni ubrus, probit će na drugu stranu, a brzina toga zavisi od količine vode u pojedinom medu.
Sadrži u prosjeku 15 do 29% vlage, a to je navedeno i u Pravilniku o medu.

Zabluda: Ako kašiku meda spustimo u vodu, pravi med će pasti na dno čaše, a lažni će se početi rastapati.
Istina: Zavisno od količine vlage u medu, neki će se rastopiti, a neki neće.
Brzina otapanja meda zavisi od količine vlage u njemu i od temperature vode. Med koji sadrži 19 ili 20% vlage otapat će se brže nego onaj s 15% vlage. Što je voda toplija, med će se brže otapati.

Zabluda: Čovjek i sam može napraviti med potapanjem ili kuhanjem cvjetova maslačka ili zasipavanjem grančica ružmarina šećerom.
Istina: Med može napraviti samo medonosna pčela.
Često se objavljuju i dijele recepti tipa “napravite sami svoj med”. Čovjek ne može napraviti med. Potapanjem ili kuhanjem biljaka u šećeru može se dobiti šećerni sirup. Samo medonosna pčela može napraviti med. Podsjetimo na definiciju meda iz pravilnika o medu (NN 93/09): “Med je sladak, gust, viskozni, tekući ili kristalizovan proizvod što ga medonosne pčele (Apis mellifera) proizvode od nektara medonosnih biljaka ili sekreta živih dijelova biljaka ili izlučevina insekata koji sišu na živim dijelovima biljaka, koje pčele skupljaju, dodaju mu vlastite specifične materije, izdvajaju vodu i odlažu u ćelije saća do sazrijevanja.”

Zabluda: Pravi med nije ljepljiv kad se protrlja među prstima. Ako se lijepi to pokazuje da sadrži šećer ili vještački zaslađivač.
Istina: Med je prezasićen rastvor šećera i zato je svaki ljepljiv.
Ima li med rok trajanja?
Ne postoji med koji nije rastvor šećera niti vrsta meda koja ne bi bila ljepljiva. Prosječni sadržaj šećera u medu je 80 grama šećera na 100 grama ukupne mase meda.

Zabluda: Kad se vrh šibice ili štapića s vatom namoči u med i zapali, ako je pravi – neće gorjeti.
Istina: Vrh šibice neće gorjeti ako je namočen u med, kao niti u druge rastvore šećera u vodi.
Med nije neka posebna nezapaljiva supstanca. Svaki sadrži i vodu i zbog toga ne gori.

Zabluda: Ako med stavimo pod jezik, pravi se osjeća kao tvrda supstanca.
Istina: Med pod jezikom može se osjećati i kao tvrd i kao mekan, zavisno od količine vode u medu.
Doživljaj tvrdoće meda pod jezikom zavisit će od toga koliko med sadrži vlage – što je manje vlage, med je kompaktniji. Stoga će naš doživljaj biti da su neki medovi mekši, a neki tvrđi.

Zabluda: Kad se malo meda zagrije na visokoj temperaturi u mikrovalnoj pećnici, prirodni med će karamelizirati, a lažni će biti pun mjehurića.
Istina: Svaki med će kad se zagrije na visokoj temperaturi biti pun mjehurića.
Med se na visokoj temperaturi topi. Kad prijeđe u tekuće stanje, proključat će i biti pun mjehurića.

Zabluda: Med nema rok trajanja.
Istina: Med traje 3 godine.
Nakon 3 godine on je i dalje jestiv, ali u njemu raste udio hidroksimetilfurfurala (HMF) čiji udio ne smije biti više od 40 miligrama po kilogramu meda. Čak i u idealnim uslovima čuvanja (temperatura od 5 do 25 °C, na suhom i tamnom mjestu), taj nivo postaje veći nakon tri godine. Nakon toga med je i dalje jestiv, ali je lošijeg kvaliteta te se prema direktivi EU i nacionalnom Pravilniku o medu smije koristiti samo u industrijskoj proizvodnji. Ni pčelama se takav stari med ne smije dati za prihranu jer zbog visokog HMF-a mogu da uginu.

Kako prepoznati pravi med?
Nema takvih trikova kojima bi se mogao prepoznati pravi odnosno lažni med. Postoje, međutim, neki upozoravajući znakovi kod kojih se možemo zapitati da li je to što se kupuje uopšte med.

Neke kopije meda su toliko loše da se mogu prepoznati u trenu. Na primjer, ako med kadulje, lavande ili ružmarina ima intenzivan miris na te biljke, to je onda lažni gdje se masa nečega što ima sličnosti s medom aromatizuje eteričnim uljima i prodaje. Generalno, kod svih medova koji kad otvorite teglu imaju intenzivan miris koji podsjeća na eterično ulje, ako med miriši kao smjesa mirisa koja se širi iz aroma lampe, vjerovatno je da je eterično ulje dodato u med.

Kod kupovine meda, kao i kod druge hrane, važno je čitati deklaraciju o proizvodu. Nekada na samoj deklaraciji piše da to nije med koji je deklarisan. Na primjer, med lavande (250 g), na kojem pod sastojcima piše: med, eterično ulje lavande. To nije med lavande.

Na tržištu se nude medovi nekih biljaka koje nisu značajno medonosne, poput meda od ruže, meda od maline… pa se naši pčelari nađu na mukama kad im kupci traže takve medove ili, na primjer, med od mimoze. Takav med ne postoji, kao što ne postoje medovi u zelenoj, plavoj niti ljubičastoj boji.

Savjet kupcima je da kupuju med kod poznatog, lokalnog pčelara za kojeg znaju da ima košnice. Tako će biti sigurni da kupuju pravi med.
(Agroklub)