Ko je Enver Moralić novi vlasnik kompanije “Novi žitopremet” Bijeljina!?

U javnosti je ovih dana odjeknula vijest da je firma “Novi Žitopromet” iz Bijeljine prodata kompaniji “Kutjevo Vinarija” iz Hrvatske.

0

Vlasnik firme “Kutjevo Vinarija” je Enver Moralić. Nezvanično se saznaje da je ovo preduzeće prodato za 3,5 do 4 miliona eura. Moralić je potvrdio da je dogovorena kupovina “Novog Žitoprometa”.

Moralić je jedan od najbogatijih Bosanaca u Hrvatskoj, pa i u cijeloj Evropi. On se rijetko pojavljuje u medijima u našoj zemlji pa stoga nije toliko ni poznat javnosti u našoj zemlji.

Jedan od rijetkih intervjua dao je za magazin Azru 2016. godine.

“Nemoguće je nabrojati šta je sve u njegovom posjedu. Moralićevo poslovno carstvo se proteže u nekoliko zemalja; hemijske tvornice, rudnik nikla, vinogradi, dvorci (spominje ih se čak devet)…, tek su dio jedne ogromne poslovne imperije. U Hrvatskoj su na njegovom imenu velike površine zemlje (u značajnim hektarima je ima i u Sloveniji)”, otkrili su tada novinari.

Njihovu veoma zanimljivu reportažu o jednom od najbogatijih Bosanaca prenosimo u nastavku: 

– Na putu prema njegovom porodičnom imanju, kuriji Štakorovec, prolazimo pored poljoprivrednog dobra „Božjakovina”. Moralić je ovaj kombinat kupio sredinom devedesetih godina. Bio je nesređen i zapušten, no zahvaljujući njegovim ulaganjima “Božjakovina” je vrlo brzo preporođena. Podignuti su novi silosi, kao i štale za krave koje se prodaju na domaćem i inozemnom tržištu, uglavnom u Libanonu, dok je tvornica za preradu žitarica opremljena najsavremenijom mehanizacijom.

Ovo je samo jedna od Moralićevih investicija u Hrvatskoj. Njegovo je i „Kutjevo”, no, o kupovini ovog poljoprivrednog diva, razgovarat ćemo kasnije. Dva su sata poslijepodne. Stižemo na kuriju Štakorovec, gdje je rezidencija porodice Moralić. Masivna kapija se otvara, Porsche Cayenne je parkiran na ulazu. Preko puta u garaži su Maybach i Carrera, kasnije ćemo, u donjem dijelu imanja, vidjeti i njegovo najdraže auto iz voznog parka, džip Defender.

Simpatični Eni prilazi nam u trku, miriše njuška, prvo će on provjeriti ko je gazdi došao u posjetu. Crni Asi je je svezan. “Dva psa, dva brata, ista majka, isti otac”, govori nam domaćin. Dobio ih je u komšiluku nakon što mu je uginuo tornjak. Vrijeme je ručka. Na stolu je sve čista priroda. Enver vrlo vodi računa o zdravoj ishrani. Uz ukusnu jaretinu probali smo i vina Slatki muškat i Refošk.

– Refošk je vino iz mog vinograda u Sloveniji i za mene je to najbolje vino na svijetu. To je mlado vino i ima veliku vrijednost. Čak su ispitane i njegove zdravstvene pogodnosti. Nažalost nemamo ga puno, godišnje dobijemo maksimalno pet hiljada butelja, u trgovinama ga skoro nema – kaže Moralić.

Nakratko prekida ručak, ustaje od stola, pušta nam svoju omiljenu pjesmu. Nije to ni Sinatra nit’ bilo koji jazz klasičar, već bh. regionalna zvijezda Halid Bešlić i njegova pjesma “Malo je malo dana”.

“Jako volim ovu pjesmu. Imam ovdje među CD-ima i Brenu”, također, govori neobavezno i prepričava anegdotu kako je nedavno uspješno zavarao svoje poslovne prijatelje koji su ga posjetili u dvorcu, te im u boce u kojima su inače skupa francuska vina čiji je Moralić ljubitelj i kolekcionar (butelja Chateau Margauxa košta između hiljadu i deset hiljada dolara), te je u jednu od tri boce sipao svoj refošk, dvojica nisu dobro procijenila u kojim bocama je vino iz Enverovog slovenačkog vinograda, a u kojim ona francuske etikete.

– Vinograd Brič mi je jedan od najljepših projekata koje sam napravio. Znači, kupio sam prvo zemlju, koja je bila tek šikara, sve je to trebalo srediti, nije bilo baš jednostavno. Cilj mi je da napravim vino čija će jedna butelja koštati 100 eura. Malo težak posao, ali znate kako Bosanci kažu, probat ćemo i prodat ćemo.

Prve velike novce zaradio na nafti

Ovaj uspješni poduzetnik prve velike novce nije zaradio na vinima, već na trgovini naftom. Rođen je u Kotor Varoši, srednju školu je završio u Banjoj Luci, a početkom šezdesetih na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu diplomirao agronomiju. Kao dijete maštao je da ima mnogo zemlje, ali je ipak nakon fakulteta otišao u sasvim drugo područje. Najprije u trgovinu umjetnim gnojivom i sredstvima za zaštitu bilja, a onda u naftni biznis. U Vrbovcu je trebalo biti njegovo prvo radno mjesto, budući da je imao ugovor s poljoprivrednom zadrugom.

I kada se spremao za početak rada pozvao ga je direktor Kemikalije iz Zagreba i ponudio mu mjesto agronoma. Kemikalija je u bivšoj Jugoslaviji bila jedno od najvećih izvozno-uvoznih preduzeća, a jedna od djelatnosti bila je poljoprivreda, odnosno sredstva za zaštitu bilja i umjetna gnojiva. Tako je on svoju ljubav prema poljoprivredi mogao i tamo razvijati.

Poslovna putovanja su mu donijela dragocijene kontakte, naročito nakon što je postao šef predstavništva Kemikalije u Frankfurtu. Međutim, nakon nekoliko godina on se razilazi s matičnom firmom i u Njemačkoj osniva vlastitu kompaniju “Kemokomplex”. Firma je bila jedna od najjačih u Evropi po trgovini naftom i petrohemijskim proizvodima.

Kroz poslove s naftom zaradit će prve velike novce. Koliko je bogat on kaže ne zna ni sam, samo napominje kako ima dovoljno, odnosno i previše, te da se polovine želi riješiti. Prije desetak godina u jednom intervjuu je priznao da godišnji prihodi njegove firme znaju dosegnuti sumu od 300 miliona dolara. Danas, priznaje to ipak nije slučaj. Vrijeme je drugačije i toliki novac više nije moguće tako lako zaraditi.

– U posao s naftom sam ušao slučajno. Imao sam veze od ranije, uglavnom sa Sovjetskim savezom i tada istočnim blokom, kroz poslove s hemijom, inžinjer sam agronomije, i specijalnost su mi bila pesticidi. Trgovina naftom je zbog kretanja cijena posljednjih godina postala jako rizičan posao. Naftom se danas uglavnom bave multinacionalne kompanije, tu nema šanse za malog igrača. Prije je bilo da jedan brod od 100 hiljada tona košta deset, 15 miliona eura, sada međutim košta 100 miliona. Znači da biste je kupili i prodali, to iziskuje ogroman kapital. Iako i dalje imam poslovne veze u Moskvi, odlučio sam se povući iz tog posla. Nije mi potrebno time se baviti – pojašnjava Moralić.

Sredinom devedesetih on odlučuje iz inozemstva, Njemačke, se vratiti u Hrvatsku. Prvo je želio kupiti PIK Vrbovec, no, politika mu to nije dozvolila. Umjesto toga on za vrijeme Tuđmanove vladavine kupuje poljoprovredno dobro “Božjakovinu”, a nakon skoro deset godina postaje vlasnikom i “Kutjeva”. Kutjevačka Graševina nadaleko je poznata, u Sarajevu ona je jedno od najtraženijih vina. Godišnje ova vinarija proizvede sedam miliona litara vina, dok u Bosnu Moralić izvozi gotovo milion litara vina.

Vlasnik Kutjeva

– Mi smo najveći proizvođač vina ovdje, Kutjevačko je vrhunski brend. Mnogi se pitaju kako i kada sam se počeo baviti vinima. Šalim se i kažem, a u tome ima i istine, kad sam naime imao sedam, osam godina, u Kotor Varoši smo imali bašču u kojoj je bilo svega. U jednom ćošku, ispod jabuke bila je divlja loza. Nabrao sam tog grožđa, bila je jesen i stavio ga u flašu koju sam začepio otučkom od kukuruza. Nakon dva, tri dana dođem s prijateljima, igrali smo se opet, i hajde sad da vidimo šta se desilo s flašom. Otučak je izletio, ostalo pola flaše, probam, pa to nije ni loše bilo, popijemo to, ali se i opijemo (smijeh).

Kad je riječ o ulaganju u Hrvatsku, ja nisam došao u Hrvatsku da zaradim novac, već sam došao da ga potrošim. E, sad, ukazala se prilika da prvo kupim “Božjakovinu”, nakon te tri hiljade hektara zemlje, valjda i ta genetika i san da imam puno zemlje, su me vukli da ulažem još. Prije “Kutjeva” je bio PIK Vrbovec. Tuđman je bio predsjednik države. Preduzeće je bilo u problemima, i sa upravom PIK-a sam dogovorio njegovu kupovinu. Dovorili smo cijenu od 150 miliona maraka, dao sam kauciju, završeno je uglavnom bilo sve i s Fondom za privatizaciju, ostalo je još samo da napravimo konačni ugovor, tada nastaju problemi.

Tuđman je rekao: “Ne može musliman to kupiti”. Ok, ne može. Nisam se mnogo bunio. Novac mi je vraćen i tu priču sam zaboravio. U svakoj privatizaciji ima raznih interesa i igrača. Za “Kutjevo” nije bilo baš mnogo interesanata, jer je ono bilo, iako jedan fantastičan kombinat, također i dosta u dugovima. Dogovorio sam se da ja to preuzmem, i nisam imao problema. Kasnije sam malo izučavao u vezi PIK-a, možda je neko nešto i Tuđmanu rekao, može biti, ali ja sam danas sretan da se sve tako odigralo. Vjerujem da Ovaj gore ima svoju odlučujuću riječ – prisjeća se Moralić.

Šta čovjek tolikog životnog i materijalnog bogatstva, kojeg je svojevremeno čak zvanična Rusija ovlastila da isporučuje naftu Kubi, koja je bila pod embargom, smatra svojim najvećim dostignućem, razmišljam i pitam ga, dok prelistavamo stranicu po stranicu poslovnih i privatnih uspješnica. Moralić je proputovao cijeli svijet, susretao se i sklapao poznanstva sa predsjednicima država, od kojih se rado prisjeća Fidela Kastra, njihovog ispijanja čaja i ruma u njegovoj rezidenciji izvan Havane, te predsjednika Kazhstana Nazarbajeva, u čijoj zemlji je imao i tvornicu.

– To da sam slobodan, neovisan i zdrav smatram svojim najvećim postignućem. Osim o roditeljima, o kojima ovise svi bez obzira na to šta napravili u životu, nikad nisam bio ovisan ni o kome. Ni od koga čak nisam posudio ni novac. Imao sam 32 ili 33 godine kad sam zaradio prvi milion. I nisam se mnogo uzbudio, jer nikad nisam ni nastojao da imam jako puno, već to se sve desilo. Kad si u tome, kad si u tim poslovima, stvari se same nekako odvijaju. Ispričat ću vam jednu zgodu. Kad sam bio dijete majka je s komšinicama sjedila u dvorištu, tu u blizini sam bio i ja. Naišla je ciganka i počela im gatati. Tada je rekla: “Hej, mali, dođi”. Sjećam se i kako je bila obučena, u dimijama, crveno na njoj…, kaže mi: “Daj mi tvoju ruku”. Pogledala je i rekla mi: “Imat ćeš auto” Auto je tada za mene bilo daleko. “Putovat ćeš po cijelom svijetu, živjet ćeš dugo, imat ćeš puno djece, čuvaj se tekuće vode i hladnog oružja”.

Ostvarilo se to da imam auto, da imam puno djece, da putujem, i proputovao sam i hajde, recimo i bogat sam. Nikad nisam bio neki ljubimac ni mora ni vode, ali to nema veze s ovim proročanstvom – prisjeća se naš sugovornik, koji posljednjih godina akcenat u svom djelovanju stavlja na poljoprivrednu i prehrambenu proizvodnju.

Vrijeme je za obilazak Moralićevog dvorca, odnosno kurije Štakorovec. U pisanim dokumentima ovaj posjed se spominje još 1598. godine. Bio je u vlasništvu porodice Zrinski koji su kasnije kuriju dali na uživanje hrvatskim plemićima. Od kraja 18. stoljeća Štakorovec postaje sjedište grofovske porodice Erdody. U njihovo vrijeme na imanju se uzgajala pšenica, zob, krompir, kukuruz, sadile razne voćke i proizvodio jabučnjak i šljivovica. Ovu tradiciju sada nastavlja njen novi vlasnik.

– Ovdje uglavnom živim sam. Ovo mi je jedan od ureda, i ovdje se najbolje i osjećam. Kad nisam ovdje onda sam ili u Njemačkoj, Švicarskoj, Dubrovniku… Blizu je Zagreb, udaljen je nekih 20 kilometara, za pola sata smo tamo. Kad sam kupio ovo imanje imalo je tri hiljade hektara zemlje, na njemu su tri dvorca, dolje je dvorac koji je dosta moćniji, od grofa Draškovića, još ga nismo adaptirali, te treći blizu Božjakovine, gdje je fabrika. Dopao mi se položaj pa sam odlučio da napravim nešto lijepo. Uzeo sam najboljeg arhitektu u Evropi Borisa Podreccu koji je četiri godine uređivao dvorac – kaže Moralić.

Ulaganje u Bosnu

S obnovom kurije dogodila se prava mala renesansa u Štakorovcu, selu koje je zbog toga dobilo vodovod, a mnogi njegovi stanovnici posao na posjedu. Osim teniskih terena, duge jahačke staze, šume, i svih drugih pogodnosti koje ovaj posjed pruža svom vlasniku i svima onima koji ga posjete, na njemu se također davno pisala povijest. Osim što jedan od najuspješnijih poslovnih ljudi u Evropi čuva ručno pisane dokumente grofova koji su ovdje živjeli, također je netaknut i sto za kojim je 1939. godine potpisan sporazum Cvetković-Maček.

– Ovo ovdje je sve bila šuma. Porušeno…Kad sam uređivao posjed, Jasna poljana, imanje ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja me je inspiriralo. U jesen ono izgleda baš kao Jasna poljana na fotografijama – priča Moralić, dok nas uvodi u jednu drvenu prostoriju izrađenu u centralnom dijelu prostranog imanja.

– Ovdje dođem kad me neko naljuti. Sjednem i razmišljam. Meditiram – govori nam.

Pričajte nam o porodici; vaša supruga je Njemica, kažem mu dok nas provodi prostranim posjedom.

Imam dvojicu sinova i dvije kćerke. Najmlađi sin Maxim je uključen u moje poslove. On je moj zamjenik pomoćnik i njemu najviše vjerujem. Zafir se bavi umjetnošću. Kćerke Dunja i Zinaida su udate i obje su završile arhitekturu. Žive u Njemačkoj, kao i supruga Roswithe. Ona je moja velika ljubav, iz studentiskih dana – kaže veselo Moralić i odgovara na naše pitanje kakvu startnu poziciju roditelj treba obezbijediti svojoj djeci.

– Uvjeren sam i to je moj princip, da djeci trebaš dati obrazovanje. Ono je najbitnije. Ne znam, još nisam razmišljao da li bih im dao, poklonio novce, da li bi to bilo dobro za njih. Oni su svakako situirani. Nisam o ostavštini još razmišljao, jer ja i dalje volim stvarati, imam još projekata koje namjeravam realizirati. Trenutno radim nešto iz čiste ljubavi, dolje u Konavlima kod Dubrovnika, podižem plastenike za proizvodnju povrća, a također planiram i uzgoj ljekovitog bilja – otkriva nam dok započinjemo priču o Bosni.

U kući Moralića bilo ih je osmero. Enverovi roditelji više nisu živi. Majka domaćica i otac vozač, umrli su početkom devedesetih. Njihova smrt je i najveća tuga koju je prevalio preko ramena, kaže nam. Majčin tespih na njenoj uokvirenoj izblijedjeloj fotografiji, koju Enver čuva na vidnom mjestu na svom imanju, uspomena je na kotorvaroško djetinjstvo. Ponekad obiđe rodno mjesto, ali nije to, kaže nam, ona čaršija koju on pamti.

– Kad bih recimo morao otići iz Hrvatske, šta mislite gdje bih otišao?, pita nas.

– U Bosnu?

– Tačno tako! Tamo više nemam ništa od imovine, sve je nestalo za vrijeme rata. Međutim upravo je završena gradnja brvnare na Vlašiću. Zašto baš na Vlašiću? Zato jer je Kotor Varoš ispod Vlašića. Ja volim Bosnu. Pokušao sam ulagati u Jajcu, u Bijeljini, Lukavcu, no morao sam se povući. Međutim, uprkos svim problemima na koje sam nailazio, ponovo želim ulagati u Bosnu. I ako bi me išta zanimalo to je proizvodnja hrane. Veliku mogućnost vidim kad je Bosna u pitanju u proizvodnji šljive, sušene šljive. U njenoj košpici je supstanca megdalin, koja je najveći oksidant. Za nju su Rusi jako zainteresirani. Također, u vlašićkom kraju sam odlučio da napravim jednu zadrugu “Eko Vlašić” koja bi okupila seljake proizvođače mlijeka i gdje bismo radili ovčiji sir po receptu starom 150, 200 godina, kojeg je za vrijeme Austrougarske monarhije otkrila jedna Austrijanka, lovkinja. Recept je tajna koja se prenosi s koljena na koljeno. Mnogo je nezaposlenog svijeta u tom kraju, naročito žena, koje bismo zaposlili, međutim, politika je ponovo umiješala svoje prste. Prostor je nemoguće kupiti, jer sve je u stečaju. Ali, ja ne odustajem od ovog plana. Ja sam čovjek koji voli izazove.

Našem domaćinu je novac omogućio određeni lifestyle, nesvakidašnji, ne samo za naše već i inozemne prilike. No, je li bilo nekih stvari koje nije mogao kupiti novcem, pitamo ga na odlasku:

– Relativno, ja sam skroman, i imam jedna princip, malo smiješno izgleda ali, ok, minimalizam u svemu, i u hrani i odijevanju, ali je važno iz tog minimalizma napraviti maksimum. I, ne, ne radi se o brojkama, već o životu, o tome vam govorim. Najvažnije je nešto spoznati i stvari neovisno o čemu se radi, rješavati jednostavno, nkako se zapetljavati. Tu vam je tajna i uspjeha i neuspjeha.

Najviše vjerujem Maximu

Najveće povjerenje imam u sina Maxima. On se školovao u Njemačkoj, mnogo je pragmatičniji od mene. U Njemačkoj sam radio više od 30 godina, imao svoju firmu (Kemokomplex,op.a). I nijednom nisam imao situaciju da me neko tužio ili da sam ja nekoga tužio. Nisam znao šta to znače advokati. Tu u našim krajevima, stalno te neko za nešto tuži, traži, vara, tako da, tu je prevara postala jedan sport.

Zelena kokošija jaja

Bavim se uzgojem kokoši koje nose zelena jaja. Imao sam tri koke i pijetla, no, nešto ih je ubilo. Našao sam ih u Slavoniji. Nasreću sačuvao sam nekoliko jaja, i ovih dana su se izlegli pilići. Ta jaja su priča se, a to su mi prije nekoliko dana potvrdili, jako zdrava. Za zdravlje dobra skoro kao prepeličija.

Zemlja je moj adrenalin

Poljoprivredna dobra nisam kupovao da bih zaradio novac, jer u poljoprivredi se teško zaradi novac, već zato što volim zemlju. Moji djedovi koji su živjeli uglavnom oko Tešnja i Teslića su bili zemljoposjednici. Osim toga familija s majčine strane vodi korijene od bosanskih kraljeva, kraljice Katarine. Jedan sarajevski profesor mi je uradio cijeli rodoslov, do današnjeg dana. Dobro, to nje toliko važno, ali možda i tu nešto ima što toliko volim zemlju. Zemlja je moj adrenalin.

Ustajanje u sedam, jahanje omiljenog konja, a potom seljački doručak

Osim što je vrhunski poznavalac vina, njihov proizvođač ali i kolekcionar, Moralić e i veliki ljubitelj konja. Na imanju koje smo posjetili zatekli smo 15 islandskih konja, 15 ih još ima u Kutjevu. U Dubrovniku, otkriva nam, gradi školu jahanja.

– Ustajem oko sedam sati ujutro, malo pogledam njemačke vijesti, i onda ako je lijepo vrijeme idem i jašem na svom konju, zove se Jan i on je Bentley među konjima. Ovdje na imanju imam fantastičnu stazu za jahanje. Nakon toga slijedi seljački doručak, pročitam štampu, obično do deset sati ujutro ne odgovaram na telefonske pozive. Uživam također i u šetnji sa svojim psima, volim tenis, skijanje me baš ne oduševljava, ali ponekad nije loše promijeniti, i volim spavati – kaže Moralić.