INTERVJU POVODOM ODLASKA U PENZIJU PRIM. DR PERE PAJKANOVIĆA

INTERVJU POVODOM ODLASKA U PENZIJU PRIM. DR PERE PAJKANOVIĆA

Čovjek koji je svojim radom ostavio dubok trag u zvorničkom zdravstvu, čije riječi vrijedi saslušati i koji uvijek ima nešto poučno i pametno da kaže.

Prim. dr Pero Pajkanović, specijalista infektologije i subspecijalista  gastroenterohepatologije, zaposlen je u JZU Bolnice Zvornik od oktobra 1992. godine i proteklih 30 godina predstavlja značajan dio Internog odjeljenja zvorničke bolnice.

Osnovnu školu završio u Koraju, mjesto u opštini Lopare, nakon čega upisuje srednju medicinsku školu u Tuzli (1972-1976 godine), a potom i Medicinski fakultet u Tuzli, gdje dobija svoje prvo zaposlenje 1982. godine i u Tuzli ostaje da radi sve do 1992. godine, u Klinici za infektivne bolesti.

Specijalizaciju iz infetologije završio je 1988. godine, kao specijalista radio 4 godine u Tuzli do izbijanja ratnih sukoba, a potom je, sticajem okolnosti, došao u Zvornik u oktobru 1992. godine i tu proveo ostatak radnog vijeka, za par mjeseci bilo bi punih 30 godina.

Subspecijalizaciju iz gastroenterohepatologije završio je u Novom Sadu 2000. godine.

Dvadesetak godina radio kao profesor u srednjoj medicinskoj školi, gdje priznaje da je bio strog, ali pravičan u radu.

Ističe da je zanimljivo da se za period od 30 godina njegovog rada na Internom odjeljenju  u zvorničkoj bolnici mnogo kolega izmjenjalo iz različitih razloga, neki su odlazili zbog drugih radnih mjesta, pojedini usljed bolesti, smrti ili drugih životnih okolnosti, a od kolega koje je zatekao kada je došao 1992. godine na Internom odjeljenju niko se nije toliko zadržao izuzev dr Pere Pajkanovića.

 ️Kako je došlo to želje za radom u zdravstvu i ljubavi prema medicini?

Nakon završene osnovne škole znao sam da želim da se bavim medicinom i težio sam da se bavim konzervativnim internističkim granama, jer moja konstitucija nije dozvoljavala da se bavim npr. Hirurškim granama, jer je potrebna bolja fizička spremnost.

Zanimanje medicinskog radnika, mislim i na doktore i na medicinske sestre i tehničare, je vrlo humano zanimanje, koje je veoma važno i zahtjeva mnogo empatije i ozbiljnosti u radu, kao i konstantno usavršavanje i edukaciju.

INTERVJU POVODOM ODLASKA U PENZIJU PRIM. DR PERE PAJKANOVIĆA

️ Koliko se razlikuje rad u zdravstvu sada i kada ste Vi počeli da radite?

 U samom radu se mnogo toga promjenilo, mnogo se osavremenilo, i što se tiče dijagnostike i stručnog dijela, to se ne može porediti danas i u vremenu kada sam ja počinjao. Tada nije bilo ni ultrazvuka, CT aparata, magnetene rezonance. Naravno bio je i mnogo manji izbor lijekova.

Ali imam utisak da ranije, prije 30 ili 40 godina da doktori nisu uopšte lošije radili, niti su lošije dijagnostikovali, razlika je što se sada doktori više oslanjaju na dijagnostičke aparate i tehniku, a manje se koristi fizikalni pregled. Nekada su „stari“ doktori na osnovu fizikalnog pregleda i anamneze postavljali prilično tačne dijagnoze. 

 ️Da li su Vam neki pojedini slučajevi ostali u sjećanju?

Postoji jako veliki broj pacijenata u toku mog radnog vijeka koji su izlječeni, ali, nažalost, postoji i određeni broj pacijenata koji su preminuli usljed težine bolesti. 

Naprimjer, dok sam radio u Tuzli, u to vrijeme bilo je mnogo bolesnika infektivne patologije, ali se broj pacijenata infektivne patologije sa vremenom smanjuje, zahvaljujući vakcinama i primjeni antibiotika, kao i boljim materijalnim i higijenskim uslovima.

Za vrijeme rada u Zvorniku liječio sam veliki broj pacijenata, naravno u saradnji sa kolegama.

Slučaj kog se sjećam tokom mog rada u Tuzli, prije 35 godina, obzirom da je tada bilo aktuelno trovanje gljivama i mnoge porodice su konzumirale šumske gljive za koje su mislili da su jestive, i sjećam se jedne porodice kod koje je oboljelo 5 članova porodice, roditelji i troje djece, nakon čega su svi smješteni u bolnicu i obzirom na težak oblik trovanja gljivom Zelena pupavka, troje djece je preminulo (uzrasta od 6-14 godina), a roditelji su ostalii živi. To mi je ostalo u sjećanju kao strašna tragedija.

️Kako se nosite sa takvim slučajevima?

Vremenom se čovjek nekako adaptira, naučiš da se prilagodiš, ali svaka patnja druge osobe ostavlja nekakav trag. 

️Kao medicinskom radniku, da li je bilo teško uklopiti privatne i poslovne obaveze, obzirom da medicina iziskuje mnogo odricanja?

Uglavnom svi kažu da je to teško uklopiti zato što su velike obaveze i mora se konstantno usavršavati, ići na specijalizacije, mora biti odvojen od porodice, ali ja sam tu imao sreće jer je moja supruga medicinska sestra, pa je ona više preuzimala brigu o porodici i djeci, tako da sam ja imao vremena za učenje i za odsustvo prilikom specijalizacija.

️Obzirom da ste u toku krize sa virusom korona bili uključeni svakodnevno u sva dešavanja, šta nam možete reći o tome?

Korona je mnoge porodice unesrećila, i situacija sa koronom je bila veliki problem. Lično ja se nisam mnogo plašio, na kraju sam i dobio infekciju, ali koja je, srećom, prošla sa blažim simptomima, vjerovatno zahvaljujući i vakcinama koje sam primio.

Još uvijek postoje pojedinosti koje nam nisu jasne vezane za koronu, njen nastanak, mutacija, širenje i postoji mogućnost da će u narednim mjesecima ponovo neka varijanta doći, to sada ne možemo znati. A sama korona se može shvatiti i kao kazna zemlje za ponašanje ljudi prema prirodi, jer se rade mnoge stvari koje uništavaju prirodu, okoliš, pa priroda sama postavlja svoja pravila.

Ja sam radio tokom čitavog perioda korone, ali nisam imao toliko kontakta sa zaraženim pacijentima, nisam bio mnogo fizički izložen, kao npr. pojedne mlađe kolege koje su radile, ali sam nastavio obavljati svoje preglede i bio sam uključen i organizaciono u skladu sa svojim mogućnostima. 

U tom radu tokom korone je učestvovao i veliki broj ljudi, od doktora, medicinskih sestara i tehničara, spremačica…bilo je jako teško raditi u periodu kada je bio veliki broj hospitalizovanih ljudi.

Susretali smo se sa raznim problemima i sada moram istaći našeg direktora, gdina Ivana Popovića, bez bilo kakvog interesa i potrebe, jer se zaista dobro snalazio, imajući u vidu i to da nije iz medicinske struke, posebno na početku kada je bilo mnogo problema.

️Kako se osjećate povodom odlaska u penziju? 

Moram reći da nemam još uvijek neki poseban ili tužan osjećaj, naprotiv, mislim da preovladavaju radosni momenti i olakšanje. To je možda i zato što radni vijek ipak traje dugo, osoba se zasiti i posla, dežurstava i obaveza. Ja sam dežurao i u Tuzli i u Zvorniku i kada se preračunaju sva ta dežurstva, to je mnogo vremena. Svako ko radi u smjenama, nebitno u kom poslu, razumije koliki je to napor i stres, a posebno za žene, koje imaju porodice ili djecu.

Više sam radostan što sam dočekao ovaj trenutak, u današnje vrijeme, obzirom da živimo u vremenu kada umire dosta mladih osoba, bilo zbog bolesti ili nekih drugih razloga.

INTERVJU POVODOM ODLASKA U PENZIJU PRIM. DR PERE PAJKANOVIĆA

Jedan od razloga što sam srećan jeste što smatram da se čovjek osjeća opuštenije u penziji, kada sagledamo globalnu situaciju u svijetu, a drugi razlog je što ne prestajem potpuno sa radom, i dalje ću sarađivati sa JZU Bolnica Zvornik, na naše obostrano zadovoljstvo, pa je i to taj faktor kompenzacije, jer nije nagao prelazak i ne prestaje moj rad.

Imao sam sreću, i mogu reću i da sam prilično dobro prošao za ovih 30 godina radeći u Zvorniku, imajući u vidu i ratne okolnosti, nisam imao nesreća, tragedija, niti konflikata sa kolegama ili sa osobljem, smatram da ulaskom u konflikte čovjek šteti i sebi  i drugoj osobi.

️Iz vašeg dugogodišnjeg iskustva, šta možete da poručite pacijentima, a šta svojim kolegama?

Trebalo bi već od rane mladosti da vode računa o svom zdravlju, to podrazumijeva i šta jedu i koliko jedu. Nije u pitanju da moraju jesti neku posebnu ili skupu hranu, nego hranu ne treba jesti preobimno, treba voditi računa o tjelesnoj težini, o fizičkoj aktivnosti, ne konzumirati alkohol i cigarete i pokušati izbjegavati stres i stresne situacije. 

Družiti se sa pozitivnim ljudima koji nam ne izazivaju stres, a izbjegavati negativne osobe. 

Treba imati odgovornosti prema svom zdravlju i svom životu i uticati na one faktore koje mogu kontrolisati.

Kolegama bih poručio da treba uvijek da se usavršavaju, da svoj poziv shvate ozbiljno, da što ozbiljnije rade, jer se svaki rad na kraju vrednuje, što ne mora da podrazumijeva materijalnu korist. 

Vrednuje se kada se ljudi zahvale i velika je stvar kada se nekome pomogne, jer srećan je i taj kome se pomoglo, a trebao bi biti srećan i taj koji pomaže.

Treba mnogo čitanja i razmišljanja, jer je život jako kratak i prolazan i  ništa se ne ponavlja, pa i svoje obaveze i odgovornosti treba obavljati na vrijeme, jer trenutke koji prođu ne možemo vratiti.