Ime krize – Zvorničke priče

Dvadeset i osma priča

Ime krize - Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Bio je prvi dan juna i bila je kiša. Kasno jutro. Vrijeme kad na ulicu ne izlazi niko ko nije pripiti maturant ili penzioner. Za penzionere je razlog bilo baš to što je prvi juni, dan kada stižu penzije, a oni ih, iz ekonomske nužde presreću već u pošti. Čak i po kiši. Ta, sve prisutnija činjenica veoma razočarava poštare za koje je „prvi u mjesecu“ bio glavno „crveno slovo“. Dan kada su bili najvažniji službenici i gosti na svijetu. U svakoj kući -kafica, čašica, lijepa riječ i ono najvažnije -bakšiš. Ali sada je to prošlost.

I ranije se dešavalo da neko presretne penziju u pošti, od slučaja do slučaja. Broj slučajeva se vremenom, uz pad standarda, povećavao, da bi onda pred poštom počeli da se stvaraju čitavi redovi „nemirnih“ umirovljenika. Najnoviji udar cijena doveo je do toga da se prvog juna okupi ne red, već krug penzionera oko pošte. Tome je, pored njihove brojnosti, doprinijela i kiša koja ih je prosto slijepila uz zidove, pod nastrešicom.

Primali su ih na stražnja vrata, zajedno sa paketima. Starce, starice, invalide… Posle sat ili više čekanja. Gledajući tu penzionersku opsadu pošte, pomislih kako je kriza, čije postojanje ne poriču više ni optimisti po službenoj dužnosti, dobila svoja jasna i glasna imena. Jedno od tih imena je i penzionerski red, tih i otužan kao mimohod pred umrlim nadama u sretnu i mirnu starost, pokopanim u onih deset, petnaest miliona – nakon trideset i više godina arbajtovanja.




Bez goleme nužde, ne bi se sigurno niko usudio na nelagodnu psihologiju reda i to pokislog. A sve da bi ućario nekih tri sata do dolaska poštara. I što ti je život. Penzionerima pošta dođe kao mjesto i sastanka i rastanka sa penzijom. Tek što je prime, obilaze okolo, na glavna vrata, i hvataju mjesto u redovima pred šalterima za plaćanje dadžbina. Ti šalteri odlamaju sve veći komad od penzije, pa tako isapada da penzioneri onih svojih petnaest miliona mogu milovati samo petnaest minuta, dok ih šalteri ne progutaju. I onda opet slijedi čekanje da prođe trideset i to sve dužih dana dok ne dođe naredni prvi sa vjerovatno još dužim redom.

(Zvornicki.ba)

Podijelite nas :