Umjetnost sreće

PRIČA PETA

Umjestnost sreće
Hasan Hadžić

Počeli su neki da napadno ruže „Subotnje priče“. Pripisuje im se kao grijeh da ne vole Zvornik, te da ga predstavljaju daleko ružnijim i nazadnijim nego što zaista jeste. Srećom, vi im ne vjerujete! Vi tako dobro znate da su “Subotnje priče“ takve kakve su baš zato što neizmjerno ljube ovaj grad, samo što pri tome poštuju princip „drag nam je Zvornik, ali je istina draža“.

Ipak, da bih malo odobrovoljio te kritičare bilo kakve kritike našeg grada, koji o njemu hoće sve najljepše, ispričat ću jednu priču koja će uljepšati prethodne utiske. Tražeći takvu inspiraciju jedne majske noći maksuz sam prešao rijeku i otišao u susjednu bratsku republiku i opštinu. Pošto sam stavio kilu i po vate u uši, zbog one „milozvučne“ prerade kamena, zanosno sam se zagledao preko Drine, koja -kako tvrde uvodna izlaganja – ne
razdvaja nego spaja, u naš voljeni grad.

Odavno se zna da je Zvornik najveći i najljepši kad ga gledaš iz Malog Zvornika. Naročito noću!

Jedan moj prijatelj iz Makarske, ulazeći jedne noći preko mosta u ovaj grad, pitao se da to ne sanja Veneciju. I dan danas se sjeća tih pola sata ponoćnog boravka u Zvorniku, mirisa iscvjetale lipe, besprijekorno čistih ulica i neodoljivog odsjaja grada u rijeci. Meni je to godilo pa sam razmišljao kako je sreća što je tog ljeta kasnio lipov cvat i što se sve dogodilo uoči Dana komune, te je pranje ulica uzorno obavio neki čistač, sretan zbog plakete koja mu je obećana.

Od tada sam redovno u Makarsku slao razglednice sa Zvornikom u noći. Kada sam potrošio „noćne“ prešao sam na „danjske“ razglednice. Nije bilo većih problema jer su i one snimane sa pristojnog rastojanja, to jest sa Kula-grada.

I kada sam se one majske večeri nagledao Zvornika, preko Drine, vratih se sav razdragan. Bio sam nekako ubijeđen da je ta noć predodređena za dobre događaje. Bez obzira što mi je vata i dalje bila u ušima, čuo sam kako “drobe sreću” na tomboli u bifeu “Sport”. Svratio sam prvi put, i dobio nešto para. Baš kad su mi najviše trebale. Ne zbog vate, već zbog cipela.

Noć prije toga padala je obilna kiša pa se grad po dobrom starom običaju pretvorio u Plitvička jezera. Dok sam se
probio do perona na novoj autobuskoj stanici, stradale su mi nove cipele. Dobre i moderne, ali nepredviđene za ribarenje. Kao što ni automobili nisu predviđeni da plove, ali su u toj prilici ipak morali da plove priobalnim putem.

Podsjetilo nas je to na jezive scene iz doba velikog zvorničkog potopa. Bilo je i straha pri pomisli da se on vo-ljom neba, mogao vrlo lako ponoviti, ali daleko više sreće što se to nije dogodilo, pa se sve razmijenilo na nastradalim cipelama i sličnim sitnicama. Tako smo mi ovde postali čudan narod. Iz ogromnog straha smo umjetnici u radovanju malim stvarima. Zato nam nije potrebno da se nešto posebno desi. Dovoljno je da se ništa ne desi!

I srećom, baš ništa se ne događa, čak ni Ćorbeg ne sluti više katastrofama. Sada pjeva pred kafićima. Tarifa je podnošljiva. Pržena džigerica, mada ni restovanu ne odbija. Promijenio čovjek fah za sto odsto. Zloslutni prorok reformiso se u uličnog pjevača. Tako je reforma kod nas već napravila jedan konkretan korak. Pjesma nas je održala, a sad nas još i reformiše. Njojzi hvala!

Hasan Hadžić

Podijelite nas :