A život ipak teče – Zvorničke priče

Tridesetdruga priča

A život ipak teče - Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Osamdeset sedma je bila jedna užasna godina koju bi trebalo zaboraviti i izbrisati iz svih vremeplova. Ne ponovila se. I ne samo zbog onih ljetošnjih stihija i poplava, već i zbog mnogih sitnica koje život „krupni“ znače. Jedan moj drug, radnik, poslije deset godina neizostavnog čitanja „Politike-ekspres“, od kad je „Ekspres“ skočio na trideset hiljada, više ne čita svoje omiljene novine. Desilo se nešto nezamislivo. Prekinut je jedan sveti obred, čitavu deceniju građeno prijateljstvo. I tek na osnovu tog sitnog detalja shvatio sam kol’ko smo „krupno“ zaribali. Inače, drug ističe da u njegovoj porodici pripremaju čitav paket drugih mjera, a sve u cilju golog opstanka. Već zaokružuju javnu raspravu oko racionalizacije u potrošnji kafe, duhana, deterdženta i tako toga.




Čovjek prestao da čita novine baš onda kad su postale dobre. Ne pišu više o holandskim lalama, već o sve težoj borbi za sve gorčiji hljeb. Bliske su životu i primamljive. Za razliku od materijala za sjednice koji su sve dalje od života i sve prilagođeniji nekim vanzemaljskim bićima. Na posljednjoj skupštinskoj sjednici napadnuta je jedna rečenica iz priloženog materijala koja je imala osamdeset riječi. Međutim, ima i dužih „primjeraka“, onih za Ginisovu knjigu rekorda. Posebna je nevolja što onih osamdeset riječi ama baš ništa ne kažu.

Osamdeset sedma je imala mnogo ružnih događaja. Između ostalog, tri poplave i pregršt štrajkova. Zato je i lokalni “Glas sa Drine“ znao često planuti. Njegovi kolporteri  Zećo i Mujo imali su, u nekoliko navrata, viška kupaca. Kad se događaju loše stvari, novine idu dobro. Naravno, dok ne bude toliko loše da se ni za novine nema.




Lokalni katastrofolog Ćorbeg, ozareniji je nego ikad. Kako i ne bi kad je osamdeset sedma bila njegova godina, više nego što je “Osamdeset četvrta“ bila Orvelova. Za ostale je bila nesretna i neuspješna. Za postradale u poplavama, radnike u većini kolektiva i za švercere kojih više nema pred „Zvorničankom“. Njih nema, ali je Milenija bila i ostala tu. Samo što spava na radnom mjestu. Duže i češće nego ranije. Ako, spavaju i drugi, a život ipak teče. Doduše sve kilavije, ali ipak teče. Može li osamdeset osma biti bar malo bolja? Gora ne može!

(Zvornicki.ba)

Podijelite nas :