U nedostatku slobodnog vremena, roditelji djecu sve češće stavljaju pred ekran, jer je to siguran način mirovanja. Ipak, ta trenutna mirnoća kasnije će biti veliki problem…
Postoji izbor. Čista igra ili telefon u ruke. Roditelji biraju.
„Oni su ti koji djetetu daju telefon, tablet ili drugi ekran u ruke, što samo od sebe nije problem, problem je vrijeme korišćenja, jer u samoj riječi ekranizam taj sufiks iks- znači nešto što je pretjerano i previše, što dovodi u zavisnosti“, kaže psiholog Ivana Boroja.
Slaže se i Anđa Pastorković, učiteljica u penziji.
„Ključna je uloga roditelja. Vjerujte da su roditelji svjesni koju oni nepravdu čine svojoj djeci kad im daju telefon, bez obzira što oni to žele, oni ne znaju šta žele, oni žele nešto što će ih tog momenta zabaviti.“
Boroja naglašava da se roditelji uvijek prvo zapitaju šta dobijaju tim što dijete izlože ekranu u tim u prvim godinama života. Nažalost, dobiju samo loše posljedice.
„Kad takvo dijete stavite u socijalnu sredinu, znači među vršnjake, onda vidite koliko u stvari odskače od svega, jer ne može da začne igru, nema mašte, ne želi interakciju s drugima, nema kontakt očima, ne odaziva se na ime i u suštini i daje nam tu sliku autizma, iako to nije stvaran autizam, nego je u pitanju pretjerana stimulacija, gdje dijete nema potrebu za svijetom koji je vani“, kaže logopet Emanuela Božić.
„Na primjer u posljednje vrijeme smo često svjedoci da djeca jedu obroke uz telefon, što nije dobro, jer mozak ne dobija znak kada je dijete sito, što u budućnosti dovodi do pretilosti ili gojaznosti, pa sam taj položaj dok je dijete izloženo ekranu, dolazi do poremećaja posture, kičmenog stuba, deformiteta, dolazi do poremećaja sna, jer znamo da je to takozvano plavo svijetlo koje emituju ekrani da drži organizam budnm“, mišljenja je Boroja.
Djeca više vole da provode vrijeme sa svojim roditeljima, a roditelji treba dovoljno da im se posvete i da nađu način da ih zabave.
„Nisam ni sanjala da će roditelj kad dođe po svoje dijete da ga vodi iz predškolske ustanove u igraonicu, nego sam mislila iz predškolske ustanove, posebna koja je u prirodi, gdje ima mnogo toga da se vidi, da će on sa svojim djetetom da ide, ne u igraonicu nego u porodicu“, kaže vaspitačica i učiteljica u penziji.
„Nekada su majke dok su pravile ručak razgovarale, kako bi ih zabavile na neki način, pa bi govorile, evo mama sad sipa vodu, sad kuvamo supicu i slično, međutim dijete koje je sad uz ekran, ono je samo, izolovano, potpuno u tom svijetu i nema nikakvu potrebu za interakcijom“, smatra logoped.
Vratite im ljubav prema igri i osjećaj za strpljenje, biće sutra zdraviji i bolji ljudi, kaže učiteljica i vaspitačica u penziji, koja je za djecu napisala brojne knjige.
„Jedno se zove Igrom uz knjigu, Knjigom uz igru. Ne možemo razviti ljubav prema knjizi, ako prethodno nismo razvili ljubav prema igri, jer je i igra jedna vrsta knjige. Ako dijete nema strpljenja da ga lista, kud ga tjeramo dalje, nema dalje, vratimo ga igri i preko igre dođimo do knjige“, kaže Anđa Pastorković.
Samo strepljenjem i novim sadržajima, bez ekrana i sa puno ljubavi – to je ono što treba djeci…
(BN)
