Postoje životni putevi koji čovjeka odvedu daleko od mjesta iz kojeg je krenuo. A postoje i oni na kojima čovjek, bez obzira na to koliko kilometara prešao, nikada zapravo ne ode.
Takav je put Đorđa Ćetkovića.
Rođen je u Tuzli, odrastao u Loznici, a njegova majka Mare danas živi u Zvorniku. Njegov profesionalni put vodio ga je kroz kuhinje Srbije, Austrije, Švajcarske, Njemačke i Portugala, da bi se prije oko pet godina zaustavio u Singapuru – gradu-državi na drugom kraju svijeta.
Danas je Đorđo izvršni šef restorana Pano Kato u tržnom centru Tanglin Mall, gdje vodi tim od devet ljudi i radi sa grčkom i mediteranskom kuhinjom.
Singapur je daleko od Podrinja, ali neke stvari, kaže Đorđo, iznenađujuće su slične.
Od lovačkih šnicli do Singapura
Njegova kuvarska priča počela je 2003. godine. Prvo jelo koje je pripremio za goste bile su lovačke šnicle od junetine.
Bez egzotike, bez komplikovanih tehnika i bez velikih kulinarskih ambicija koje bi se danas očekivale od profesionalca koji vodi kuhinju na drugom kraju svijeta.
Samo domaće jelo.
Od tada su prošle više od dvije decenije, a Đorđo je radio u šest zemalja. Svaka od njih ostavila je trag na njegovom kulinarskom izrazu – od discipline i organizacije do rada sa namirnicama koje u domaćim kuhinjama nije imao priliku da upozna.
U Singapuru je do sada radio u osam restorana, među kojima su restorani grupe The Black Hole Group, restoran u blizini Botaničke bašte, Hannibal na Robertson Quayu i Zorba’s grupe One Group.
Od 2026. godine vodi kuhinju restorana Pano Kato.
Ali dolazak u Singapur značio je i novo učenje.
„Iskreno, nije to bilo jedno jelo, nego jedan sasvim novi način razmišljanja o ukusu“, kaže Đorđo.
Iza sebe je tada već imao skoro dvije decenije iskustva u evropskim kuhinjama, ali je morao ponovo učiti kako gost u Aziji doživljava hranu.
Azijska kuhinja, objašnjava, traži veoma preciznu ravnotežu slanog, slatkog, kiselog i ljutog, često u jednom zalogaju.
A onda je tu i klima.
Vrućina i velika vlažnost vazduha mijenjaju način na koji se ponašaju namirnice i tijesto, pa je bilo potrebno prilagoditi recepte, ali i organizaciju rada.
Još jedan izazov bio je rad sa ljudima iz različitih zemalja.
„Tu sam naučio da se standard mora pokazati i objasniti, a ne samo narediti“, kaže Đorđo.
Grad koji podsjeća na Podrinje
Singapur je grad i država u isto vrijeme. Prostire se na oko 744 kvadratna kilometra, a na tom prostoru živi više od šest miliona ljudi.
Za Đorđa, međutim, jedna od najzanimljivijih stvari jeste to što mu Singapur, uprkos ogromnim razlikama, ponekad podsjeti na Podrinje.
„Postoji, i više nego što bi čovjek na prvi pogled pomislio“, kaže na pitanje postoji li sličnost između Podrinja i Singapura.
Glavno ostrvo Singapura dugo je oko 49 kilometara od istoka do zapada, što je, kaže, otprilike kao put od Zvornika do Bratunca.
Ali prava sličnost, smatra, krije se u vodi.
Drina u Podrinju istovremeno razdvaja i spaja. Zvornik i Mali Zvornik dijeli rijeka, ali ih most svakodnevno ponovo povezuje.
U Singapuru je slična slika sa Johorskim moreuzom. Sa Malezijom ga povezuje nasip preko kojeg svakog dana na posao prelazi veliki broj ljudi.
„Kada to gledam, setim se naših mostova na Drini“, priča Đorđo.
Sličnost vidi i u životu ljudi različitih kultura.
Singapur ima četiri službena jezika – engleski, malajski, mandarinski i tamilski. Podrinje je, kaže, takođe prostor u kojem su generacijama živjeli ljudi različitih vjera, običaja i tradicija.
A postoji još jedna stvar koja povezuje dva naizgled potpuno različita svijeta.
Sto.
„I tamo i ovdje ljudi se najlakše sporazumiju za stolom.“
U Singapuru ljudi masovno jedu u takozvanim hoker centrima – velikim prostorima sa desetinama tezgi sa hranom. Ta kultura je 2020. godine upisana na UNESCO listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa.
U Podrinju takvo mjesto može biti kafana, avlija ili – majčin sto.
Satej podsjeća na ražnjiće, ali ćevapi ostaju ćevapi
Kuhinja Singapura je spoj brojnih azijskih i drugih uticaja, pa Đorđu nije trebalo dugo da pronađe jelo koje će ga podsjetiti na kraj iz kojeg potiče.
Satej.
Sitni komadi mesa – najčešće piletine, govedine ili ovčetine – nižu se na drvene štapiće i peku na žaru od drvenog uglja.
„Kada sam ga prvi put probao, odmah sam pomislio na naše ražnjiće“, kaže.
Sličnost je očigledna: meso na štapiću, žar, dim, društvo i luk.
Razlika je u začinima i načinu posluživanja. Meso se marinira začinima poput kurkume i limunske trave, a satej se najčešće služi uz sos od kikirikija, svježi krastavac, luk i ketupat – rižu kuhanu u omotu od upletenog lišća kokosove palme.
Ipak, kada treba birati između lokalnog specijaliteta i onoga što je ponio iz Podrinja, Đorđo nema dilemu.
„Ipak, priznajem, ništa ne može da zamijeni ćevape u lepinji sa lukom.“
Skobalj mu nedostaje
U Singapuru, zemlji okruženoj morem, riba je sastavni dio svakodnevne ishrane. Ali postoji jedna koju Đorđo ne može pronaći.
Skobalj.
„Skobalja ovdje nema. To je riba evropskih rijeka, a Drina je poznata po njemu.“
Od slatkovodnih riba u Singapuru je veoma cijenjen soon hock, odnosno marble goby. Najčešće se kupuje živ i priprema na kantonski ili hongkonški način – kuhanjem na pari sa đumbirom i mladim lukom, nakon čega se preliva sojinim sosom i vrelim uljem.
U Pano Katu, gdje je fokus na grčkoj i mediteranskoj kuhinji, riječna riba se ne priprema.
A kada govori o skobalju, Đorđo ne govori kao profesionalni kuhar.
Govori kao Podrinjac.
„Skobalj mi nedostaje, i to onaj pržen, sa komadom hljeba i crnim lukom, pored Drine.“
Ambasador srpske kuhinje u Aziji
Đorđov posao u Singapuru nije jedina njegova veza sa prostorom iz kojeg je potekao.
On je ambasador za Aziju Kulinarskog saveza Srbije, gdje predstavlja srpsku kuhinju i povezuje kuhare i strukovna udruženja iz Srbije i Azije.
U oktobru 2024. godine, kada je Singapur bio domaćin svjetskog kongresa kuhara Worldchefs, upravo je Đorđo dočekao i ugostio srpsku delegaciju.
Na svom sajtu objavio je i knjigu recepata na engleskom jeziku sa 145 ilustrovanih recepata. Posebno poglavlje nosi naziv „Srpsko nasljeđe“.
Jedna njegova rečenica možda najbolje opisuje način na koji posmatra kuhanje:
„Recept je mapa. Tehnika je vozilo. Kuvarev sud odlučuje gdje se putovanje završava.“
Porodica između dva svijeta
Đorđo je oženjen Singapurkom Maszianom Ćetković. Zajedno žive u Singapuru, gdje se srpski običaji i tradicija prirodno prepliću sa kulturom zemlje u kojoj su zasnovali porodicu.
Na svom sajtu, govoreći o podršci supruge, zapisao je:
„Iza svakog profesionalnog puta stoji neko ko u njega vjeruje prije nego što svijet vidi rezultat.“
Ali iza njegovog profesionalnog puta postoji i ona druga, mnogo ličnija adresa.
Zvornik.
Tu danas živi njegova majka Mare.
I bez obzira na to što Đorđo radi u gradu koji nudi restorane i namirnice sa svih krajeva svijeta, postoje ukusi koji se ne mogu zamijeniti.
Ono što nema cijenu
Singapur je jedan od najskupljih gradova svijeta. Prema podacima singapurskog Zavoda za statistiku, krajem 2025. godine površina zemlje iznosila je 744,3 kvadratna kilometra, dok je broj stanovnika premašivao šest miliona.
Grad je poznat po izuzetnom redu, čistoći, visokim standardima i jednoj od najrazvijenijih restoranskih scena u Aziji.
Đorđo je u takvom okruženju izgradio karijeru.
Ali kada se u kuhinji ugase šporeti i završi radni dan, misli se vraćaju tamo odakle je sve počelo.
Na Drinu.
Na Loznicu u kojoj je odrastao.
Na Zvornik u kojem danas živi njegova majka.
Na kuću u kojoj se zna kada sin dolazi i u kojoj se tog jutra mijesi pogača.
Na miris toplog tijesta, hljeb koji se lomi rukom i sto za kojim se sjedi bez žurbe.
To je ono što ne može ponuditi nijedan tržni centar, nijedan luksuzni restoran i nijedna kuhinja na drugom kraju svijeta.
Možda je upravo zato Đorđo Ćetković, i nakon svih evropskih i azijskih kuhinja, ostao vjeran domaćoj trpezi.
Tehniku je učio u Evropi i Aziji. Naučio je kako da vodi velike i različite timove, kako da prilagodi recepte klimi i ukusu gosta, kako da od obične namirnice napravi vrhunsko jelo.
Ali prvu i najvažniju lekciju – da hrana nije samo ono što se stavi na tanjir, već i ljubav sa kojom se nekome priprema – dobio je kod kuće.
A zato, kada čovjek iz Podrinja na drugom kraju svijeta kaže da mu nešto nedostaje, to nisu luksuz, novac ni egzotične namirnice.
To su skobalj, hljeb i luk.
I majčina pogača, nadomak Drine.
(Zvornicki.ba)
