Volonter i Švicarac- Zvorničke priče
Priča dvadeset i peta
Pare mogu mnogo da naprave, ali i pokvare. U ovo drugo uvjerio me jedan neprijatan događaj čiji su akteri dvojica mojih poznanika.
Od rođenja su bili nerazdvojni drugari. U istoj klupi sjedili, za isti tim navijali, iste zanate pozavršavali i pustu mladost na „birou“ ostavili. Oličenje bliskosti i sličnosti.
Nakon nepune decenije čekanja, konačno su uspjeli da se zaposle. Jedan u „Alhosu“, drugi u „Glinici“. To međutim nije sputavalo prijateljstvo. Sada, kad su već radili i bili „svoji ljudi“, ono je postajalo sadržajnije i prisnije. I tako sve do onog „crnog petka“, do prvog njihovog sukoba u životu, kada su obostrano pale teške riječi, preko kojih zasad ni jedan i ne pomišljaju preći.
Uvod toj neprijatnoj storiji bio je više nego bezazlen. Momci se vraćali iz prve smjene pa se našli na autobuskoj
stanici. A ono bilo sunce, pa petak, april i tek otvorena bašta ispred Kasine. Ne skrenuti na po jedno pivo bio bi pravi grijeh. Tako oni i skrenu. I naravno, nije bilo po jedno pivo već po tri. A onda više nisu bili sami već se tu zakačilo nas nekoliko. Posebno treba istaći da se pojavila sa svojom drugaricom velika simpatija onog zaposlenog u „Alhosu“, po mnogima – trenutna ljepotica Kozluka i bliže okoline. Atmosfera je dostigla usijanje. Niko više nije brojao ture sem konobara, koji se takođe zbunivao u brojanju, samo ne na svoju štetu.
Prelomni trenutak bilo je plaćanje pozamašnog ceha što je palo kad već više nije bilo ni sunca ni dana.
A šta se dogodilo? Onaj što je zaposlen u „Alhosu“ bio je energičan u svojoj odluci da plati sve. Njegov drug iz „Glinice“ je bio protiv toga jer se radilo o ne malim parama. Pomalo nepromišljeno ako se ima u vidu sastav društva, prije svega prisustvo zanosne Kozlučke – rekao je da ne može dozvoliti toliki izdatak za svog druga i njegovu tužnu „alhosovsku“ platu od četrdeset i pet miliona, obzirom da on sam u „Glinici“ prima osam puta više. Možda tu nije bilo ni najmanje zlih namjera, možda je i alkohol imao udjela, ali „dobrotvorstvo“ se pokazalo kao gest bez takta.
Njegov jaro je najprije poblijedio, a zatim prosto proključao, održavši žestok govor koji smo saslušali bez daha: „Ma čuješ ti? Ja jesam po primanjima pravi volonter, al´ nemoj više na moj račun da glumiš nekog Švicarca! Primaš osam puta više, pa šta? Treba sad da se prsiš i plaćaš osam tura, a ja devetu. To uživanje neću ti dozvoliti. Uostalom, kakva je tvoja zasluga u tome što ti je plata otišla u nebesa. Baš nikakva. Glinica skočila na svjetskom tržištu, dao vam bog. Samo ne zaboravi da bog daje, ali i uzima!“
Palo je tu još teških riječi, a nakon njih ostalo je dugo i nelagodno ćutanje. Od stidljivog i nenametljivog „volontera“ niko se tome nije mogao nadati. Svjestan da je i sam pretjerao, ustao je iza stola i bez riječi otišao. Ubrzo zatim otišao je, ali na drugu stranu, postiđeni „Švicarac“. Priča se da od tada ni jedan nije dolazio u baštu, da se obostrano ljute i da do oproštaja u skoro vrijeme sigurno neće doći. Pri tome im ni „primanja“ nikako ne idu na ruku. Očekuje se da će Švicarac idućeg mjeseca primiti deset puta veću platu.
(Zvornicki.ba)
