PRIČA TRINAESTA
Negdje iza ponoći, kad su vino i prateći sadržaji na majskom sijelu novinara u »Vidikovcu«, učinili svoje, stavio mi je u usta mikrofon kolega iz Radio-Rume, uz
pitanje -da li ove manifestacije, uz igru i pjesmu, ne predstavljaju nešto isprazno i prevaziđeno? Pošteno sam se preznojio prije nego što sam zadebljalim jezikom istupio nekoliko rečenica u prilog skupu novinara Slavonije, Semberije, Podrinja i Srema.
Našao sam se u čudnoj situaciji da opravdavam jedan susret nakon bezbroj kritika i podsmijeha koje sam uputio mnogim drugim susretima, posijelima i vašarima… obućara, ribara, pekara, lovaca… Ali, i nekoliko dana poslije, kad sam slušao svoj odgovor na radiju i dalje sam bio čvrsto pri stavu da je to druženje, uz neminovnu paradu pijanstva i kiča, imalo smisla. Žao mi je samo što sam nevješto i pomalo frazerski odgovorio na pitanje kolege, što nisam uvjerljivije objasnio svoj stav.
Trebalo je da kažem kako je veliki uspjeh već i sama činjenica što je sto ljudi prešlo Savu i Drinu, što su uopšte imali volje da sjede za istim stolom sa onima koji su »preko« (Save, Drine i svih drugih naših tužnih granica i međa). A bio sam već pomislio da je tako nešto neizvodljivo u ovo vrijeme kad se toliko radi u korist podjela i kad su u tu rabotu tako često ujarmljeni jadnici iz ove profesije, svjesno ili nesvjesno predodređeni za to.
I stoga neću ovaj skup novinara pamtiti kao doprinos jačanju bratstva i jedinstva, kako neke kolege obavijestiše svoje čitaoce i slušaoce. Mislim da bi se trebalo ozbiljno zamisliti nad terminom, a prije svega pojmom tog bratstva i jedinstva. Da li je od njega trebalo praviti takvu tekovinu i vrijednost koja je cijelom svijetu smiješna. Nije li zapravo normalno da ljudi sa dvije obale Drine budu u nekim normalnim, ljudskim odnosima kad su već življenjem na bliskim teritorijama upućeni da rade u istim fabrikama, uče u istim školama i slično. To je civilizacijska stvar, a ne neka tek rođena tekovina i otkriće, i da je nismo toliko prepumpali, ne bi se čudili kako je moguće da pored takve tekovine međunacionalni odnosi toliko zaribaju.
Sastanak novinara sa područja Međurepubličke zajednice kulture »Sava« pamtiću kao jednu intimnu nadu i uvjerenje da ovo naše kolektivno ludilo ipak nije hronična bolest, već prolazna epidemija. Jasno je, dakle, da nismo bratstveni i jedinstveni onoliko koliko u knjigama piše. Ali, van svake pameti je da se mrzimo. Mislim da je tako mislila ogromna većina od onih sto kolega. I neka su neki od njih došli sa ciljem da se »pokažu« ili »oleše«, što je prateća pojava svih susreta ove i slične vrste.
Važno je da su ipak došli!
zvornicki.ba
