Dvadesetdruga priča
Danas je najbolje biti radnik hidroelektrane ili sekretarica visokog funkcionera. Jedino se tu, uz smiješno malo truda, može dobro zaraditi. Rijeka vrijedna pa stalno teče i eto ti struje, a opet, budžetske jasle uvijek pune. Nema gubitaka i natezanja oko pozitivnih nula. Nema da nema. Sve ostalo ne valja biti. Pogotovo ne novinar i pogotovo ne u palanci.
Doduše to sa novinarima je posebna priča. Onaj ko se posvetio ovoj raboti izbrisao je pune džepove i iz snova. Pored tog opšteg, za novinarstvo sudbinskog minusa, novinari u provinciji igraju svoju dodatnu tragediju. Ne samo da im je rad javan, što znači da ga stalno i neposredno vagaju hiljade ušiju i očiju, već ih odmah po izlasku na ulicu susreću ljudi, oni o kojima su baš »danas« govorili ili pisali. A ljudi k’o ljudi, reaguju. Nekad tapšu, nekad ignorišu, a nerijetko i prijete. Pesnica u Zvorniku još nije bilo. Svega ostaloga jeste. Jer, „mogu biti i lopov i ulizica i malograđanin i demagog i mogu znati da to ljudi znaju, al. nemaj da mi to u novine mećeš. Misli o meni kako hoćeš. Ali, u novinama ili najljepše, ili me zaobiđi”.
Često te tapšu i zbog najbanalnijeg citata ili izjave, koji vrište od ofucanih fraza, od kojih se i hartiji ili mikrofonu
smučilo. Ignorišu – kad nema citata, a napadaju kad kritikuješ, pa makar i najokolišnije. Jer ti si taj koji sije nevjericu i ruši samopouzdanje, toliko potrebni optimizam.
Otežavaš izlazak iz teškoća, ponekad i nečemu što je propalo još prije nego što je postalo.
I uvijek će se naći nešto što nekome smeta. Autor ovih redova je izvještavao o štrajku u jednom našem kolektivu, na način koji je zasmetao svima. Radnicima jer je prenosio „direktorske laži“, a direktorima jer je saopštavao riječi ogorčene radničke mase. Za malo pa da ispadne krivac za štrajk on, a ne plate ili nešto drugo.
Dakle, u novine treba stavljati samo najljepše. Ali, nekad i oko tog najljepšeg ispadne zbrka. U vrijeme poplava, kad se govorilo najviše o požrtvovanju i solidarnosti radnih ljudi, pozvali su nas iz jednog poplavljenog kolektiva da napravimo reportažu o izgaranju na otklanjanju posljedica. Međutim, tamo naiđemo na nekog direktora kome izgleda nipošto nismo smjeli narušiti mir poslije doručka: Hoćete li nam reći nešto o atmosferi u kolektivu?
Teškom mukom izvukavši svoj zamašni stomak ispod stola drug “inokosni” vrisnu: Šta da pričam! Ništa od vaših priča nema! One su upropastile čitavo naše samoupravno društvo. Ne bi bilo ove krize da se nije samo pričalo!
Tako zboraše razljućeni bucko, čovjek koji je, kako smo kasnije saznali, u tom trenutku imao platu kao predsjednik savezne vlade. A novinar, ne samo da ne postavi svoja iskićena i nadahnuta pitanja o radnom entuzijazmu u trenucima kad je najteže, već se iskreno i samokritički zamisli o svojoj ulozi u rečenom zastoju samoupravljanja.
A da ne govorimo o dokonim čaršijskim naklapalima kojima smeta sve, a naročito sporedne stvari. Takvi će ti napasti novinare što ne pišu o tome da neki kupaju ovnove u Drini, da se mladi bezobrazno “cmaču“ svugdje, da su djeca (vjerovatno i njihova) opet pokvarila liftove i tako dalje.
Jedan sugrađanin je mudro primijetio da je za razliku od masovne posjete na sahrani jednog bogataša, istovremeno na sahrani prodavca kesa bilo jedva troje ljudi. Zašto se o tome ne piše? Novinari su dakle ti koji trebaju da nekom kardiološkom vještinom prošire ljudska srca kako bi u njima bilo ljubavi i tuge za sve. Puno je to i za novinare, sudbinom određene da popravljaju ljude i vrijeme. Naravno – uzalud.
Zvornicki.ba
