Sabah korida -Zvorničke priče

PRIČA PETNAESTA

Sabah – korida Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Bilo je februarsko jutro. Hladnjikavo, ali vedro i ugodno. Nije bilo vjetra, čak ni pored Drine, što se u zvorničkim jutrima događa samo ljeti i samo poneki put.

Podrinjskom ulicom, ispod Klaonice, išla je prema gradu grupa djevojaka- Romkinja. Noseći u parovima pretrpane torbe i kofere- bučno su raspravljale o predstojećem pijačnom danu, zadovoljne vremenom koje je obećavalo dobar pazar.

Iza njih, od Meteriza, išla je starija žena tegleći za ruku đaka-prvaka, koji bi se najradije vratio kući, pa u krevet. Pješačenje od Meteriza do škole za osmogodišnjeg dječačića sigurno je veća mora i od same škole. Ali, ko se mogao nadati da će to bezazleno jutro donijeti neke neuporedivo neprijatnije stvari.

 

Iza okuke, od Vidakove njive, odjednom se pojavi bik, mrk i zastrašujuće krupan. Bilo je puno prijetećeg u toj grdosiji, za trenutak odbjegloj iz Klaonice, ispred naslućene smrti. Bik se kretao sredinom ulice u cik-cak putanji, parališući saobraćaj u oba smjera. Kočili su čak i svemoćni crveni boksitovi kamioni. I to jednom da se dogodi.




Crnopute djevojčice baciše svoje torbe i zagrabiše nazad, glavom bez obzira. Zavrištaše baka i njen prvačić, koji je u trenu zaboravio i san i krevet i školu. Oni nisu bili u stanju da bježe nazad, pa su se mahinalno skljokali u naslage smeća. Bar njega ima dovoljno na tom području.

Iza bika su trčkarali neubjedljivi „kauboji“ iz Klaonice. Kao dobri poznavaoci svojih „predmeta rada“ nenametljivo
su čekali da mrku grdosiju prođe zla volja. Uostalom, nisu oni blesavi Španci i nije im do igre sa glavom. Oni su tu da kolju i kvit! Nisu oni krivi što je „Mrkonja“ preplašio toliko pješaka i vozača. Nisu autori tog „genijalnog“ rješenja da klaonica smjesti svoje kapacitete na magistralnom putu Beograd-Sarajevo, via Zvornik. I to sa obje strane puta, pa još na samom ulazu u grad.

Jeste da im je ponekad neprijatno da se natežu sa lijenim kravama preko puta – od staje do prostorija za klanje, pri čemu se obavezno formiraju zamašne saobraćajne kolone, ali šta se tu može.

Nije ni autoru ove priče, kao preplašenom očevicu opisane sabah -koride, bilo ni malo prijatno odgovarati na pitanje začuđenih i rezigniranih vozača. Jedan sa bihaćkom registracijom, očigledno ljubitelj romana Vajata Erpa, pitao je -da li je ovo Dodž Siti, poznati kaubojski i stočni grad?

Šta da mu čovjek odgovori.

Drugi zajedljivo primijeti: “Kad ste već na ovoj tabli, na ulazu u grad, istakli grb grada, zašto niste negdje zakačili i neke rogove, kao upozorenje? Jer, šta da mi je ova volina srubila vartburg! Ko bi mi to nadoknadio?”

Šutim i iskreno razmišljam- da li postoji osiguranje za štete načinjene rogovima?

Treći, Splićanin, bio je ubjedljivo najnezgodniji. On se nije čudio samo biku i klaonici, kao prvim- hitnim utiscima u Zvorniku, već je počeo da me gnjavi oko obližnjeg jevrejskog groblja.

Te čije je, te otkud tu crknuti psi, goveđe potkoljenice i sl.




A šta da mu kažem kad i sam redovno okrećem glavu od tog očaja i tuge. Šta da mu kažem, kad sve govore gaće okačene da se suše na ogradi groblja.

Još jedan genocid nad jevrejskim narodom, ovog puta nad njihovim grobljem. Jevreji su nekad ovdje živjeli i učili nas, ali nas baš ničemu nisu naučili. Kad bi za ovo groblje znao čuveni borac protiv zločina nad jevrejskim narodom – Simon Vizental, odveo bi nas sigurno pred neke sudove, bar sudove časti. I sigurno se ne bi ljutio na vlasnike okačenih gaća i ponjava ,već na onoga ko je svojim idiotskim odlukama dozvolio izgradnju mahale, klaonice i šetnju bikova.

Zvornicki.ba

Podijelite nas :

PREPORUČENO

Donacija za Zvornički.ba
Vaša e-mail adresa:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.