Asim Alić kazao je da je bio pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Zvorniku do 8. aprila. Naveo je da je komandir bio Dragan Spasojević, a optuženi Petko Panić vođa sektora.
“Važio je za dobrog i iskusnog policajca. Do 6. aprila smo bili u istom sastavu, oni su napustili SJB”, rekao je Alić.
Naveo je da je srpski kadar oformio svoju stanicu u Karakaju, gdje je Spasojević bio komandir, koji je izvršio postrojavanje.
“Rekao mi je: ‘To je naša buduća policija Republike Srpske’”, kazao je svjedok.
Ispričao je kako su na jednoj barikadi koju su držali građani zadržani i predati policiji Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović i braća Vučković, naoružani i s kompletnom opremom. Kasnije su pušteni, nakon pregovora s majorom Markom Pavlovićem.
Alić je rekao da je Željko Ražnatović Arkan pozvao srpske i bošnjačke predstavnike na sastanak, na kojem je spominjano da ima 7.000 “zelenih beretki”.
“Sastanak je bio 7. a 8. napad pošto se nisu ispunili Arkanovi uslovi”, izjavio je svjedok, dodavši da je bilo granatiranje i snajpersko djelovanje, te da je bilo žrtava.
Svjedok je kazao da se s kolegama iz policije evakuisao na Kula Grad 8. aprila, te da je tu ostao narednih deset do petnaest dana.
Prema njegovim saznanjima, srpska policija je odlazila u naselja nastanjena Bošnjacima i tražila da predaju oružje, garantujući im bezbjednost.
Na pitanja branioca Miloša Perića, svjedok je potvrdio da je bilo incidenata na nacionalnoj osnovi. Naveo je da je bila formirana “Patriotska liga” i da su se u početku krili od policije kao jedine legalne formacije.
Odbrani Panića je kazao da ima saznanja da je zamjenik Spasojevića u Karakaju bio Marinko Vasilić.
Panić je optužen sa Vinkom Radovićem i Dragomirom Vasićem za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika. S njima je bio optužen i Dragan Spasojević, ali je predmet u odnosu na njega razdvojen.
Svjedok Ahmet Grahić potvrdio je da je Udruženje porodica zarobljenih i nestalih, čiji je predsjednik, sačinilo spisak oko 600 muškaraca koji su 1. juna 1992. razdvojeni od žena i djece u Bijelom Potoku i drugim lokacijama u Zvorniku.
Grahić je rekao da je živio u Đulićima, a da se u oktobru 1992. vratio u BiH iz Hrvatske, gdje je radio.
“Veći broj moje familije je bio u egzodusu, zatvaran, protjeran i pobijen”, kazao je svjedok.
Rekao je da je saznao da su 31. maja mještani Đulića i drugih sela protjerani, a 1. juna u Bijelom Potoku su razdvojeni muškarci od djece i žena, koje su prebačene prema Memićima.
Dodao je da su muškarci zatvoreni u Tehnički školski centar. Među žrtvama koje su kasnije pronađene u grobnici na Crnom vrhu, kako je naveo, bili su i njegov otac, braća i drugi članovi porodice.
Grahić je kazao da je Radovića poznavao kao komšiju i da je čuo da je razdvajanje bilo kod njegove njive.
Suđenje se nastavlja 10. septembra.
