Suljo Mujagić je kazao da je s bratom i komšijama krenuo 14. jula 1992. iz Teočaka po lijekove, hranu i oružje. Naveo je da ih je bilo oko 120 u koloni i da je na njih dva puta pucano.
“Nismo prešli 500 metara, počela je druga pucnjava. Ko je prošao, prošao”, prisjetio se svjedok.
On je rekao da je uspio proći, a da ih je ostalo 84. Dodao je da se to dogodilo u blizini sela Lokanj i da su se vidjele prve kuće. Mujagić je kazao da nije vidio ko puca, a da je u koloni samo jedno lice imalo oružje.
Naveo je da je kasnije razmijenjeno tijelo njegovog brata i da je vidio da ima rupu na lobanji.
Na pitanja Odbrane, svjedok je potvrdio da je njegova porodica primala invalidninu za poginulog sina. Rekao je da ne zna zbog čega su išli kraj Lokanja, navodeći da su imali vodiče.
Miroslavu Markoviću na teret je stavljeno učešće u zatvaranju, zlostavljanju i ubistvima 67 bošnjačkih civila na području Lokanja u julu 1992. godine. Prema optužnici, on je bio pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).
Kadro Nakičević je kazao da je njegov sin Emin ubijen u Lokanju. Dodao je da su njegovi ostaci pronađeni. O ekshumaciji i identifikaciji Emina Nakičevića i još pet žrtava nalaz i mišljenje je iznio vještak sudske medicine Vedo Tuco.
On je rekao da su na nekim posmrtnim ostacima uočene prostrijelne povrede, a da na nekima nije mogao biti utvrđen uzrok smrti.
Na pitanja branioca Dragana Gotovca, vještak je objasnio da su navedene povrede nastale u trenutku smrti i da se one razlikuju od povreda koje su mogle nastati prilikom prvobitne ekshumacije.
Tužiteljica Dika Omerović u spis je uložila nekoliko materijalnih dokaza, kao i iskaze pet svjedoka – Minete Salkanović, Hedije Džuzdanović, Osmana Ikanovića, Veljka Đorđića i Rasima Halilovića.
Odbrana se nakon dostavljanja medicinske dokumentacije složila da se svjedoci ne pozivaju u sudnicu. Saglasnost je data i da se iskazi ne čitaju.
Na nastavak suđenja 10. oktobra biće pozvani preostali svjedoci Tužilaštva.
