Reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović primio je danas osnovce iz Srebrenice i Zvornika koji borave u Sarajevu u okviru projekta “Raspust u Sarajevu”, kojeg udruženje “Svitanje” organizira za djecu iz Srebrenice i Zvornika, učesnike konkursa za najbolji literarni rad o temi “Bosna i Hercegovina – moja domovina”.
Ovaj projekat udruženje „Svitanje“ provodi duži niz godina u Podrinju i drugim povratničkim mjestima u povodu 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
Djeca koja su napisala najbolje radove o ovoj temi dobila su priliku da sedam dana provedu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i upoznaju se sa njegovim znamenitostima. Za vrijeme tog boravka posjetila su i reisul-ulemu i s njim se zadržala u toplom i opuštenom razgovoru.
Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović je zahvalio djeci i njihovim učiteljicama na trudu i nastojanju da očuvaju svoj jezik, kulturu i identitet i pozvao ih da nastave da se trude i da budu najbolji učenici.
– Jer, domovina se najbolje brani i izgrađuje znanjem – kazao je reisul-ulema.
Ovom prilikom reisul-ulema je zahvalio i udruženju “Svitanje” na brizi koju pokazuje prema djeci u povratničkim mjestima, kao i njihovim volonterkama i volonterima koji su izdvojili svoje vrijeme da ga provedu s ovom vrijednom djecom.
Na kraju posjete Jasmina Herić, učenica VI razreda Prve osnovne školu u Potočarima pred reisul-ulemom je pročitala svoj pobjednički rad.
U nastavku je je njen rad:
Moja domovina Bosna i Hercegovina
Svaki drhtaj, uzdah, tuga, misao, svaki moj korak, sve ono što oko vidi, a duša želi to je moja domovina. Domovina je riječ, domovina je majka, i kuća i kućni prag. Domovina je Srebrenica, domovina je Memorijalni centar, domovina je svaka kap krvi, svaka majčina suza i svaki dječji pogled u kojem traži svog babu koji nikada doći neće.
Moja domovina je Bosna i Hercegovina!
Ja druge domovine nemam. Samo je jedna majka i samo je jedna domovina. Slušam, gledam, osjetim, kažu da nije dobro, svi nešto šapuću. U mojoj duši vlada nemir, koji ne mogu objasniti, bojim se, a babo mi kaže da će sve biti uredu. Bojim se sadašnjosti a bojim se i prošlosti. Mala sam da bih znala šta je bilo u prošlosti ali svaki moj odlazak u Memorijalni centar, obilazak hala, gledanje filmova i fotografija u meni budi strah, strepnju i nemir. Odlazak u mezarluke nekako mi ulije neki mir i spokoj. Ne želim da u sadašnjosti ponovo doživim sve ono što sam vidjela da su preživjeli ljudi u ne tako davnoj prošlosti. Bliži se Dan državnosti Bosne i Hercegovine, praznik u kojem trebam slaviti našu domovinu. Dan kada se državne zastave trebaju vihoriti na sve strane. Ali NE, u Srebrenici NE!!! To je dan, kada mi djeca, imamo redovnu nastavu na koju mi ne idemo a naši roditelji nam taj dan moraju opravdati. Ništa mi nije jasno! Dobro znam, iako sam još uvijek mala, da je Srebrenica jedan mali grad koji pripada Bosni i Hercegovini jedinoj domovini svih naroda koji žive u njoj.
Pa zašto onda nemamo prava slaviti taj dan?
Naša mala srca tuku jako, a mi ćemo svoju domovinu voljeti sve više i više i jače nego što je oni mogu mrziti. Nećemo mrziti ni one koji ne vole našu domovinu, naš odgoj i naša vjera nam to ne dozvoljava. Živim, učim i vrijedno radim kako bi mogla da kažem, pokažem i dokažem da sam ponosna Bošnjakinja da je moj jezik bosanski a domovina Bosna i Hercegovina. Jednom na času nas je nastavnica pitala: “Kako se brani domovina?” Svi smo odgovorili, “Puškom!” A onda nas je ona sasjekla oštrim pogledom koji je prošao kroz mene, znala sam odmah da negdje griješim. Ona nam je rekla: “Domovina se brani znanjem, znanjem zapamtite to.”
Hoću da branim ime njeno i postojanje i korijenje naše Bosne i Hercegovine, domovinu ću da branim znanjem. Rastem pored najljepše rijeke na dunjaluku, ljepotice Drine, često puta krvave granice bedema Bosne. Rastu i moji drugari zajedno sa mnom, rastu mnoga djeca, a kažu neka nas ima, a ima nas i biće nas još više. Nećemo da idemo od naše ljepotice Drine, kako da odemo i ostavimo njene ljepote, njene pritoke i obale. Kako kad je Bosna jednako Drina, a Drina je jednako njen bosanski narod koji prkosi vijekovima svojim postojanjem. Kuda da odemo, kad smo svugdje tuđi i ovdje nam govore da nismo na svome. Hoću da rastem na obalama Drine u gradu Srebrenici. Glasno i ponosno ću reći da sam iz Bosne i Hercegovine. Iz najljepšeg i najtužnijeg grada na svijetu. Grada tuge, ljubavi, života i smrti. Grada prkosa i ponosa, grada koji je svačiji i ničiji.
Domovino moja, Bosno moja, Hercegovino moja, ponosna sam što sam kćerka tvoja.”
(Preporod.info)
