I danas ako pitate ljude iz Tuzle za mene, reći će “To je onaj mali koji je uvijek plakao!”
Vedad Ibišević još je jednom, ovaj put za magazin Bundeslige, ispričao svoju životnu priču. Koja ga je vodila iz Tuzle, zbog rata do Švicarske, SAD-a pa Njemačke.
“U Tuzli, gdje sam odrastao, u mojoj ulici, gdje sam napravio prve nogometne korake, bio sam poznat po tome što sam plakao kada sam izgubio. Doslovno sam plakao. Kada smo igrali pet na pet, nisam nikako mogao shvatiti dječake kojima je bilo svejedno hoće li pobijediti ili izgubiti.”
“To ljudi i danas znaju. Da sada pitate nekoga poznaje li malog Vedu, reći će vam ‘Da, to je onaj mali koji je plakao kada bi izgubio’!
No, ovaj put Ibišević je otkrio i da razmišlja da se jednog dana vrati u domovinu.
“Moj put je bio težak, krenuo sam od nule, samog dna. Ja sam neko ko nikada nije zaboravio odakle dolazi. Meni je lijepo u Njemačkoj i mogu se zamisliti da živim ovdje nakon karijere, ali privlači me i povratak u BiH.”
Podsjećamo da je ranije Vedad Ibišević govorio za američki časopis ESPN u kojem je ispričo detaljno svoj životni put.
Potresna ispovijest odnosi se na četiri mjeseca 1992. godine i vrijeme kada su srpske paravojne jedinice ušle u vlaseničko naselje Pijuke, rodno mjesto Vedadove mame Mirsade, koje je udaljeno osam kilometara od Vlasenice. Zločinci su, kako se navodi u prilogu, lokalno stanovništvo pozvali da izađu iz svojih kuća, a nekoliko minuta kasnije svi koji su izašli pobijeni su na ulici. Osmog juna 1992. godine ubijeno je 11 stanovnika Pijuka među kojima i Vedadov djed.
Ubica Vedadovog djeda i danas živi u Vlasenici. Poslije pokolja u Pijucima, Vedadova majka je u iskopanoj rupi pronašla svoju djecu, a Ibiševići su se spakovali i narednih 10 dana proveli u zbijegu sa drugim preplašenim komšijama.”Majka je potom odlučila da se spakujemo i krenemo za Tuzlu. Srpski vojnici su imali spisak porodica koje mogu ići za Tuzlu, dok su svi drugi preusmjeravani za Srebrenicu. Na spisku za Tuzlu nije bilo porodice Ibišević, ali je mama Mirsada odlučila da sa nama uđe u autobus. Jedan nas je vojnik prepoznao, a majka je pokušavala da se s njim nagodi kako bi nas pustio. Na kraju je uspjela postići nagodbu nakon što mu je predala ključeve naše kuće“, naveo je Ibišević novinaru ESPN-a.
Ibiševići su sretno stigli do Tuzle gdje su dijelili kuću sa još pet prognanih porodica. Vedad Ibišević je počeo trenirati fudbal u Zmaju od Bosne kod trenera Nevzeta Hasanbašića – Lije, prijeratnog igrača tuzlanske Slobode. Granate su im nerijetko prekidale treninge…Rat je završen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, a kuća Ibiševića u okolini Vlasenice je u potpunosti devastirana. Vedadov otac Šaban u Tuzli je radio najrazličitije poslove kako bi prehranio porodicu, a kako to nije bilo dovoljno za normalan život spakovali su stvari i preselili najprije u Švicarsku, a potom i SAD. Njegova karijera je nastavljena, a danas su njegovi golovi ostali zapisani zlatnim slovima u anale bh.fudbala. U međuvremenu Ibišević postaje otac, a pred očima mu je uvijek fotografija njegovog oca Šabana kako na zgarištu djedove kuće u Gerovima drži unuka Ismaila.
U Gerovima kod Vlasenice Ibišević je sagradio prelijepu kuću, danas kada zarađuje milione mogao je da bira gdje će kupiti nekretninu, ali se on odlučio da obnovi temelje kuće u kojoj je proveo najljepše dane svog djetinjstva i sa čijih se terasa pruža pogled na brda i igralište gdje je prvi put potrčao za loptom. Vlasenički povratnici s pažnjom prate svaki njegov korak, jer je on njihov heroj u tmini koja ih je prekrila 1992. godine i nikako da ode iz tih krajeva.
(zvornicki.ba)
