Priču o njima, možda nikada ne bismo saznali, da Mrševićeva kćerka nije na Facebooku objavila fotografiju od prije 25 godina na kojoj njen otac pomaže, tada njima nepoznatom čovjeku.
Fotografija je od sinoć postala viralna i u kratkom roku su pronašli Dževada Pintola.
Danas, 25 godina poslije, popili su kafu u sarajevskom naselju Šip. Zagrljaj i prva Dževadova upućena riječ “Hvala”. Suze u očima, osmijeh na licu…
Čvrsti stisak ruke i “Hvala”
Mada je nekoliko puta Dževad, koji je danas u kolicima, pokušavao pronaći svog spasioca, nije mu to pošlo za rukom, jer o njemu nije znao ništa, čak ni njegovo ime.
Ekipa “Avaza” prisustvovala je prvom njihovom susretu nakon 25 godina. Prvi je stigao Dževad. Bio je vindno nervozan. Nije znao kako izgleda. Kada je stigao Ismet, “pao” je čvrsti stisak ruke i “Hvala”.
– Sjećam se tog dana kao jučer da je bilo. Bio je rat i granatiranje na sve strane. Cijeli rat sam bio na točkovima, takav mi je bio posao. Tog dana sam krenuo prema Marindvoru kada sam ugledao Dževada. Samo mi je proradio adrenalin da trebam spasiti tog čovjeka – kazao nam je Mršević.
S njim u automobilu su bile dvije kolegice koje su mu govorile da se čuva i da razmisli jer bi i sam mogao stradati. Ali, kako kaže, postupao je kao “svaki normalan insan”.
– Nisam razmišljao o granatama. Samo sam htio pomoći čovjeku. Da treba, ponovo bih isto učinio. Sada, kada sam ga vidio, odmah su mi krenule suze, ali sam se suzdržao. Kada sam čuo da je u kolicima, nije mi bilo drago – govori Ismet.
Danas čekam unuče i drago mi je da me je spasio
Pintol je tog dana krenuo u Vrazove na kontrolu, jer je već ranije bio ranjen.
– Pogodio me snajper, ležao sam 10 minuta na cesti. Previli su me i prebavili u Vojnu bolnicu. Sječam se doktora Nakaša da se pripremao da me operira. Od tog sana ipak sam ostao invalid. “Nekad, kad me jako boli, mislim da me nije trebao spasiti. Da me trebao pustiti da umrem. Danas čekam unuče i drago mi je da me je spasio. Hvala mu – rekao je Pintol.
