– Skoro svakodnevno smo u lovištu. Obilazimo područja svih sekcija. Koristimo sopstvena vozila, ali se dosta ide i pješke. Nije nam teško, jer volimo ovaj posao – kažu uglas, na početku razgovora, lovočuvari koji su istinski profesionalci, ali iznad svega veliki ljubitelji prirode i druženja.
Lovočuvar zvorničkih “vukova” Alempić je skoro dvije decenije, dok je Suljičić njegov pomoćnik 12 godina. Zajednička aktivnost, te briga i zaštita divljači, veoma ih je ujedinila – postali su, ne samo dobre kolege, nego i vrsni prijatelji, koji se međusobno druže kad nisu na zadatku, u lovištu.
– U mojoj porodici niko nije bio lovac. Član “Vukova sa Drine” postao sam 2002. godine. Zavolio sam lov, kojeg, prije svega, doživljavam kao hobi i priliku za druženje i uživanje u prirodi. Više volim da radim na zaštiti divljači, nego da lovim. Posebno zadovoljstvo predstavlja mi fotografisanje u lovištu – kazuje Teufik, među kolegama lovcima poznatiji kao Pepo. Posao lovočuvara obavlja volonterski. S obzirom na to da je privatni preduzetnik, slobodno vrijeme provodi u prirodi, u zaštiti divljači i lovišta. Kaže, bilo je i neprijatnih trenutaka, da je zbog ovog posla ostao i “bez nekih dobrih jarana”, ali je, dodaje Teufik, najsrećniji kad je u prilici da sačuva divljač od krivolova i napada raznih predatora.
Milomir potiče iz lovačke porodice. Otac i brat su mu takođe lovci. Alempiće svi poznaju u Drinjači, ali i šire.
– Ovaj posao se mora voljeti. Ko ne voli lov, ne voli ni divljač. Imam korektnu saradnju sa lovcima u sve četiri sekcije našeg društva. Sigurno da postoji krivolova u lovištu, ali u saradnji sa pravim ljubiteljima lova, prirode i druženja, nastojimo da ga smanjimo i dovedemo u najmanju moguću mjeru – ističe Alempić.
Svog mlađeg kolegu dopunjava riječima da najviše problema u lovištu prave neki bivši lovci i pojedini sadašnji članovi udruženja. Bar takvo je njegovo iskustvo.
– Ti ljudi najčešće se bave krivolovom, ali ima i nesavjesnih lovaca koji su i danas u našim redovima koji pokušavaju da koriste “lov u mutnom”. Protiv takvih “lovaca” se najenergičnije borimo – govori Suljičić.
Naši sagovornici eksplicitni su u stavu da svaki lovac treba da bude lovočuvar i da svako na svom području, gdje lovi, treba da štiti i brine o divljači kako bi imali što bogatije lovište. U svom poslu, ova dvojica lovočuvara, kažu, imaju pomoć i od pripadnika zvorničke policije i Državne granične službe BiH, ali i rukovodstva matičnog udruženja, koje daje bezrezervnu podršku akcijama na sprečavanju krivolova.
Divljač, naglašavaju, nije samo ugrožena od nesavjesnih lovaca i ljudi koji iz raznih razloga još uvijek posjeduju i nose oružje, nego sve češće strada i usljed saobraćajnih prilika na ovdašnjim putevima, ali i od pasa lutalica. Posebno se to odnosi na srneću divljač. Alempić i Suljičić, krstareći lovištem zvorničkih lovaca, nastavljaju, ne samo da sprečavaju krivolov, nego i učestvuju u mnogim drugim akcijama poput izgradnje lovno-tehničkih i lovno-uzgojnih objekata i, posebno u zimskom periodu, iznošenju kukuruza, soli i sijena, kako bi obezbijedili da divljač preživi i opstane u vrijeme kad je, zbog snijega i niskih temperatura, teško naći hranu u svom prirodnom staništu. Oni su baš lovočuvari za primjer.
(Tekst preuzet sa portala lovcirs.com, autor teksta Mišo Lazarević)
