Kada je riječ o njenom profesionalnom putu na Univerzitetu u Maastrichtu, započela ga je kao profesorica anorganskih biomaterijala.
Od februara 2022. godine obavlja funkciju rektorice Univerziteta u Maastrichtu. Osnivačica je i MERLN Instituta za regenerativnu medicinu inspirisanu tehnologijom, osnovanog 2014. godine i predsjednica MERLN-ovog Odsjeka za instruktivno inženjerstvo biomaterijala. Između 2019. i 2022. godine bila je naučna direktorica MERLN-a.
Pamela Habibović, koja je prvobitno stekla zvanje hemijskog inženjera, je 2005. godine stekla doktorat na Univerzitetu Twente u Nizozemskoj na temu materijala za biomedicinske primjene. Nakon postdoktorskog istraživanja na Dječjoj bolnici u Bostonu i Univerzitetu McGill, 2008. godine, osnovala je svoju istraživačku grupu na Univerzitetu Twente, a 2014. godine prešla je na Univerzitet u Maastrichtu.
Glavni fokus njenog istraživanja je na sintetičkim zamjenama za koštane transplantate, bioanorganskim materijama, nanomaterijalima za teranostiku u regenerativnoj medicini i visokopropusnim pristupima u istraživanju biomaterijala. Za svoje istraživanje dobila je prestižne grantove Veni, Vidi, Aspasia i Gravitation od Holandskog istraživačkog vijeća NWO, između ostalih eksternih istraživačkih fondova.
Također, obnašala je i funkciju predsjednice Evropskog društva za biomaterijale između 2017. i 2021. godine, a između 2019. i 2022. godine radila je i kao pridružena urednica časopisa RSC-a Biomaterials Science. Tokom 2017. dobila je nagradu Jean Leray Evropskog društva za biomaterijale, a 2021. godine izabrana je za članicu Kraljevskog hemijskog društva. Objavila je preko 150 recenziranih članaka na temu biomaterijala i regenerativne medicine.
U razgovoru za Klix.ba, Habibović se osvrnula na svoj životni i naučni put, a krenuli smo od pozicije rektora koju obnaša od 2022. godine.
“Tokom 2022. godine započela sam posao rektorice, a prije toga sam radila kao profesorica, a radila sam i u jednom institutu na univerzitetu, što znači da sam se najviše bavila naučnim istraživanjima. Te 2022. godine su me pitali da li bih htjela postati rektorica. Tačno je što ste rekli za naučnu i menadžersku ulogu. Na nizozemskim univerzitetima, menadžment čine tri osobe, rektor i još dvije osobe tako da smo mi odgovorni za cijeli univerzitet. Mislim da je jako važno biti profesor i nakon toga postati rektor, jer onda znate šta se dešava na univerzitetu i šta se dešava na fakultetima. Kada se donose odluke vezane za cijeli univerzitet, onda je jako važno kada znate kako je raditi kao profesor i s drugim ljudima na univerzitetu”, pojašnjava Habibović na početku razgovora za Klix.ba.
Ističe i kako ju je ova pozicija naučila da uči i o drugim naučnim poljima o kojima je malo toga znala.
“Sve sam više znala o onome što je moja nauka. Kada sam postala rektorica, sagledavam stvari šire i sve ono što univerzitet nudi. Imamo šest različitih fakulteta. Nisam ništa znala o drugim disciplinama i o tome sam jako puno naučila. Sve to povezati i na kraju pokušati da univerzitet još postane bolji za studente, naučna istraživanja i inovacije – to je ono što je najteže i najljepše na ovoj funkciji”, pojašnjava.
S obzirom da spada među naučnike koji su osnovali MERLN Institut pri Univerzitetu u Maastrichtu, Habibović se u razgovoru osvrnula na njegov rad, osnivanje te kako vidi ulogu Instituta danas kada on okuplja mlade naučnike i predstavlja prostor za otvaranje tzv. spin-off kompanija u domenu medicine. 2
“Studirala sam hemijsku tehnologiju i kada sam započela doktorat, orijentirala sam se na razvoj materijala za implantate, regenerativnu medicinu. Kada tako nešto razvijate, to je jako kompleksno i podrazumijeva saradnju različitih ljudi kako bi se nešto postiglo. Saradnja je jako kompleksna, ali je potrebna da bi se nešto postiglo. Naš Institut je jedan od najboljih za regenerativnu medicinu u Evropi. Tamo radi oko 150 ili 200 ljudi i sve se više razvija i postaje bolji. Kako sam ja mogla doprinijeti tome jeste važno, ali je i za moj rast kao naučnice bilo jako važno raditi sa svim tim ljudima. Naučni posao nikada nije gotov i imamo jako puno toga što još možemo uraditi”, pojašnjava rektorica.
Kada je riječ o biomaterijalima, regenerativnoj medicini te sintetičkim alternativama za koštane implantate, Habibović se može pohvaliti izuzetno velikim naučnim uspjesima.
Još 2019. godine kada je obnašala funkciju predsjednice Evropskog društva za biomaterijale (ESB), Habibović je izjavila kako bi voljela da se biomaterijali koriste u što više terapija.
Nekoliko godina kasnije, smatra kako je taj cilj i dalje potreban.
“To je još uvijek tačno. Mi kao ljudi postajemo sve stariji i sve duže živimo. Šansa da nam se nešto u tijelu ‘pokvari’, pukne ili ne funkcioniše, postaje sve veća. Sve će više biti ljudi kojima je potrebna neka vrsta pomoći kako bi mogli funkcionirati. Da bismo to postigli, moramo naći nešto što ćemo moći novčano priuštiti. Ako radimo na terapijama koje su tako skupe, koje niko ne može platiti, a ima nas mnogo kojima je ta terapija potrebna, društvo to neće moći finansirati. Prednost biomaterijala je da su sintetični, da ih možemo jednostavno napraviti i da su jeftini. Mislim da je za jedan dio populacije rješenje te da se to pokazuje sve više u praksi. Na osnovu istraživanja na kojima sam radila već su pokrenute spin-off kompanije koje su to iznijele na tržište i to se koristi za mnoge pacijente u svijetu. Mislim da je budućnost u tome sigurno, posebno ako nam uspije da ih napravimo jeftine i jednostavne, a da mogu pomoći pacijentima”, ističe Habibović.
Profit u odnosu na nauku i izazovi umjetne inteligencije
Pored izazova s kojima se svakodnevno suočavaju u svijetu nauke, naučnicima s druge strane veliki izazov predstavlja i činjenica da naučna istraživanja moraju pratiti i zahtjeve tržišta, a koje je često usmjereno i na profit.
Habibović u razgovoru pojašnjava kako je taj balans između altruističkog pristupa nauci i zahtjeva tržišta sve teže ostvariti.
“Mislim da predstavlja izazov u tome da naučnici, a posebno mladi studenti koji će biti budući naučnici, moraju dobro razmisliti gdje je njihova sloboda raditi na tome što će postići. Moramo raditi na nečemu što će trebati društvu i ljudima, a s druge strane moramo imati i slobodu u radu. Taj balans tražiti – praviti nešto što će pomoći ljudima, a s druge strane imati slobodu raditi na način na koji treba da se radi. Naći taj balans je jako važno i mislim da postaje sve teže jer je sve manje finansija za slobodnu nauku. Vidimo šta se dešava primjera radi u Americi. Ljudi ne vjeruju onome što nauka i naučnici kažu. To je velika opasnost i moramo dobro paziti kako ćemo se s tim nositi te kako ćemo dokazati da je jako važno biti slobodan što se tiče istraživanja. Jako je važno ljudima objasniti zašto radimo to što radimo, a ne samo raditi nešto što neko od nas traži. U mojoj struci, svaki student zna objasniti zašto radimo to što radimo i može objasniti zašto je važno raditi na regenerativnoj medicini”, jasna je Habibović.
Osim funkcije rektorice, Habibović od 1. jula obnaša i funkciju članice Izvršnog odbora Univerziteta u Nizozemskoj što je institucija koja nadgleda rad svih univerziteta i fakulteta u ovoj zemlji. Tim povodom, osvrnuli smo se i na najvažnija pitanja koja trenutno opterećavaju visoko obrazovanje u Nizozemskoj. Nažalost, i u tom slučaju, veliku ulogu igra politika.
“Nizozemska je internacionalna zemlja i prihvatamo studente iz cijelog svijeta. Međutim, sada vidimo da naši političari u Nizozemskoj žele da nizozemska nauka bude samo za Nizozemce, da ne bi trebali programi biti na engleskom, već na nizozemskom jeziku. Diskusija o migraciji preselila se i na diskusiju o međunarodnim studentima. Za naš univerzitet u Maastrichtu je to jako opasno. Ako bismo morali sve bachelor programe promijeniti s engleskog na nizozemski, onda možemo zatvoriti univerzitet. Ta politička diskusija s jedne strane te sve manje finansija za nauku je nešto s čim se sve vrijeme borimo. Pokušavamo dokazati da uvijek mora biti mogućnosti za finansiranje te da je nauka uvijek međunarodna, a ne da je gledamo kroz granice i zatvaramo je”, rekla je.
Još jedan od izazova s kojima se nose naučnici pa i sama Habibović jeste uloga umjetne inteligencije (AI) u medicini. Uprkos tome što se očekuje da će umjetna inteligencija imati ključnu ulogu u razvoju i dizajniranju biomaterijala, Habibović smatra da bi kontrola tih procesa trebala biti mnogo više u rukama čovjeka.
“Rizici su evidentni. Puno je toga što možemo postići ako umjetnu inteligenciju koristimo na pravi način. Taj cijeli proces – napraviti biomaterijale, testirati ih u laboratoriji i obaviti dalja testiranja, to traje jako puno godina. Umjetna inteligencija nam može pomoći da to brže radimo. Međutim, ima mnogo rizika. Kada vidite kako se ti modeli AI-ja razvijaju, imam osjećaj da imamo manju kontrolu razvijanja umjetne inteligencije. Za sve univerzitete je to jako veliki problem – kako se nositi prema umjetnoj inteligenciji i prema svemu ostalom što radimo. Nadam se da ćemo preuzeti kontrolu da bar znamo čime radimo i da to nije ‘crna kutija’ gdje se stvari dešavaju, a da mi ne razumijemo šta se tačno dešava. Međutim, ako koristimo na način da bolje i brže radimo u nauci, mislim da je to jako dobro i da trebamo iskoristiti”, poručuje.
Preko Srebrenice, azilantskog centra pa do Maastrichta
Uprkos brojnim uspjesima u nauci, pitanje koje i dalje ostaje da “visi” u zraku uz brojne predrasude tiče se žena u nauci. Profesorica Habibović bila je prva žena na čelu Evropskog društva za biomaterijale (ESB), a među prvim ženama je i kada je riječ o rektorskoj ulozi u Nizozemskoj.
Kako ističe, predrasude i dalje postoje, ali one vremenom blijede.
“Bar u Nizozemskoj u zadnjih desetak godina vidimo pozitivne promjene što se tiče akademskog svijeta. Imamo 14 univerziteta i svi rektori su ranije bili muškarci, a sada je skoro polovina žena. Promjene se dešavaju i to brzo. Oko 40 posto profesora na našem univerzitetu su također žene. Međutim, uvijek ima predrasuda koje se nekada ne vide. Jedan primjer toga – kada sam ja postala rektorica, naša predsjednica Univerziteta bila je također žena, a treći u menadžmentu je bio zadužen za finansije. Prvi dan kada sam počela posao, jedan od kolega mu je rekao: ‘Puno sreće sa kćerkama’. Takvih komentara će uvijek biti i još uvijek postoje i bit će tako dok stvarno ne postignemo balans da takve stvari prestanu biti čudne, ali to će potrajati sigurno još vremena”, mišljenja je.
Pri kraju vrlo ugodnog razgovora, osvrnuli smo se i na djetinjstvo koje je Habibović provela u Bosni i Hercegovini. Rođena je u Tuzli, odrasla u Srebrenici, a sa samo 15 godina i početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu napustila je ovo mjesto koje će je porodično obilježiti.
“Kada mislim o djetinjstvu u Srebrenici, to je bilo djetinjstvo koje je svako mogao poželjeti. Djetinjstvo puno prijatelja, mali grad i nema ništa ljepše od toga. Kada sam imala 15 godina, otišla sam na početku rata u Nizozemsku. Počela sam iz azilskog centra, nisam pričala jezik. Nisam imala prijatelje. To je bilo jako teško. Pauze u školama su mi bile najgore. Osjećala sam se izolovano, sama i to je bilo najgore. Međutim, polako počinješ da učiš, upoznaješ ljude i formiraš skup ljudi koji ti pomažu i tako se gradi život”, prisjeća se.
Uprkos svemu, Bosnu i Hercegovinu i u tim trenucima nije zaboravila.
“Naravno, nikada se ne zaboravi domovina. Otac mi je u tom periodu još bio u Bosni, nestao je u Srebrenici i to je bilo jako teško. Osjećala sam se krivom što imam budućnost, a on nema, kao i puno ljudi ovdje u tom trenutku. Mislim da mi je najviše pomoglo to što sam gledala u budućnost i puno radila da bih drugima mogla pomoći. Jako je važno pomoći i mladim ljudima kada god se može, kao što je i meni pomoglo mnogo ljudi koji su vidjeli neki potencijal u meni. Kombinacija ljudi koji vjeruju u tebe i raditi sve što možeš da postigneš ciljeve. Nekada su stvari teške, ali prihvatiš i kreneš dalje”, objašnjava.
Na kraju, osvrnuli smo se na situaciju u obrazovnom sektoru Bosne i Hercegovine, potencijalnoj naučnoj saradnji s domaćim institucijama, ali i eventualnom povratku u određenoj ulozi u Bosnu i Hercegovinu.
“Nisam potpuno informisana o situaciji u visokom obrazovanju, ali nadam se da će se to promijeniti. Srest ću kolege rektore, akademike i naučnike i nadam se da ćemo uspjeti približiti neke stavove. Moj univerzitet ima mnogo relacija širom svijeta i nadam se da ćemo naći način da sarađujemo i sa univerzitetima u Bosni i Hercegovini. Ono što jeste problem je to da je visoko obrazovanje u većini slučajeva samo na bosanskom jeziku, a kod nas je to na engleskom. Što se tiče naučnih istraživanja, nadam se da ćemo što više sarađivati. Kada je riječ o mojoj budućnosti, mene poslije svega gdje god da stave na svijetu naći ću način da radim. Međutim, kada dođem u BiH, osjećam se kao kod kuće. Ne znam kakva će budućnost biti, ali mislim da bih mogla biti tu i raditi. Da li bih živjela tu ili ne, to se nikada ne zna, ali kada bih mogla pomoći i vratiti nešto Bosni, to bi mi zaista bilo drago”, zaključila je u intervjuu za Klix.ba rektorica Univerziteta u Maastrichtu Pamela Habibović.
Izvor: Klix.ba
