Očekuje se donošenje odluke nadležnog suda po prijedlogu za otvaranje postupka vanredne uprave nad pravnim licem privredno društvo Nova Željezara Zenica d.o.o. Zenica. Podsjećamo, Vlada Federacije BiH je 19. juna 2026. godine podnijela prijedlog za otvaranje postupka vanredne uprave, koji je Općinski sud u Zenici ocijenio neurednim i nedovoljnim. Rješenjem od 29. juna 2026. godine, sud je konstatirao da prijedlog “ne sadrži navode niti nudi dokaze” na osnovu kojih bi mogao utvrditi ispunjenost zakonskih uslova, te je zatražio dopunu prijedloga.
Vlada je nakon toga dostavila dopunu koja je sadržavala preko 500 stranica materijala. Međutim, ročište održano 10. jula 2026. godine pred Općinskim sudom u Zenici pokazalo je da ni ta obimna dopuna nije unaprijedila prvobitni prijedlog jer dostavljeni materijal nije sadržavao gotovo ništa novo što bi ojačalo argumentaciju Vlade.
Ovakav ishod procesa u kojem je Vlada Federacije BiH kroz parlamentarnu proceduru uspjela donijeti poseban zakon za ovaj slučaj, pokazuje potpunu nesposobnost iste te Vlade da taj zakon operacionalizira kroz kvalitetan prijedlog. Ako zakonodavac koji je donio zakon nije kadar pripremiti prijedlog koji zadovoljava minimalne zakonske kriterije, to dovodi u pitanje ne samo kvalitet ovog postupka, već i ozbiljnost namjera koje stoje iza čitave inicijative
Ročište je dodatno pokazalo da se rasprava o uvođenju vanredne uprave u Novu Željezaru Zenica ne vodi samo oko sudbine jednog industrijskog sistema, nego i oko temeljnih pitanja pravne države, zaštite privatnog vlasništva i granica državne intervencije u privredi. Prema zapisniku sa ročišta, posebnu težinu nisu imali samo argumenti stranaka, nego i pitanja koja je postupajući sudija direktno postavio punomoćnicima Vlade Federacije BiH, a koja su otvorila ozbiljne dileme o pripremljenosti i utemeljenosti samog prijedloga.
Sud je otvorio ključna pitanja koja Vlada nije uvjerljivo odgovorila
Iako je Vlada FBiH tvrdila da je Nova Željezara Zenica privredno društvo od sistemskog značaja i da njena platežna nesposobnost opravdava vanrednu upravu, iz dosadašnjeg djela postupka proizlazi da sud nije spreman prihvatiti generalne političke i ekonomske ocjene bez konkretnih dokaza. Dakle, sud, umjesto ustaljene i uobičajene priče i floskola, traži jasne dokaze.
Sud je od punomoćnika Vlade tražio odgovore na pitanja koja bi svaki ozbiljan predlagač morao moći dati unaprijed: koliko će vanredna uprava koštati po danu, mjesecu, godini? Koliko će trajati? Da li postoji analiza koja pokazuje da je vanredna uprava bolja od stečaja? Na osnovu čega se tvrdi da se ciljevi mogu postići samo vanrednom upravom? Da li su pokušane blaže mjere prije nego što se posegnulo za najinvazivnijom intervencijom u privatnu kompaniju?
Umjesto odgovora, punomoćnici Vlade su na ročištu priznali da takve analize ne postoje. Vlada nema procjenu troškova. Nema procjenu trajanja. Nema uporednu analizu sa stečajem. Nema ekonomsku podlogu za vlastite tvrdnje. Jednostavno rečeno, Vlada je došla sudu sa prijedlogom za preuzimanje fabrike, a nije pripremila ni osnovnu računicu koliko će to koštati ni da li će uopće funkcionisati. To nije problem procedure to je problem ozbiljnosti cijele inicijative.
Ono što ovaj predmet čini pravno značajnim jeste činjenica da zakon jasno propisuje da teret dokazivanja snosi predlagač. Sud nije dužan tragati za dokazima umjesto Vlade. Suprotno tome, Vlada je ta koja mora sudu dostaviti uvjerljive ekonomske analize, procjene troškova i uporedne studije. Činjenica da to nije učinjeno nije proceduralna sitnica, već temeljni nedostatak koji dovodi u pitanje zakonitost cijelog prijedloga.
Politička volja ne može biti zamjena za ekonomsku analizu
Vlada Federacije tokom rasprave je više puta insistirala na konceptu “javnog interesa”, tvrdeći da stečajni postupak štiti isključivo interese povjerilaca, dok vanredna uprava štiti i ekonomski sistem Federacije BiH. Međutim, sud je postavio ključno pitanje: na osnovu čega je utvrđeno da će upravo vanredna uprava zaštititi javni interes bolje od postojećih zakonskih mehanizama? Osim opštih tvrdnji, sudu nije dostavljena nijedna ekonomska studija, nijedna procjena finansijske održivosti, nijedna analiza efekata po budžet ili privredu. Vlada nije mogla objasniti ni kako će se vanredna uprava finansirati jer zakon ne predviđa potrebu za izdvajanjem budžetskih sredstava za ovaj postupak, niti šta će se desiti ako proces sa vanrednom upravom ne uspije.
Posebno zabrinjava što se ovaj postupak odvija u izbornoj godini, na kraju mandata Vlade koja je ostvarila izuzetno loše ekonomske rezultate. Umjesto ekonomskih argumenata, u ovom predmetu se nude samo opšte tvrdnje o javnom interesu, što ostavlja prostor za sumnju da iza inicijative stoje kratkoročne političke kalkulacije umjesto stvarne brige za fabriku i njene radnike.
Posebno je problematično pitanje proporcionalnosti
Jedan od najvažnijih elemenata koji proizlazi iz toka ročišta jeste pitanje proporcionalnosti državne intervencije. Nova Željezara Zenica nije javno preduzeće nego privredno društvo sa dominantnim privatnim kapitalom (92%). U takvim okolnostima svaka intervencija koja suspenduje upravljačka prava vlasnika mora biti posljednje, a ne prvo sredstvo djelovanja. Zato je sud pitao da li je Vlada pokušala primijeniti blaže mjere, da li je koristila pravo preče kupnje, da li je analizirala druge metode stabilizacije ili razmotrila ponuđene tržišne modele saradnje sa većinskim vlasnikom.
Ni na ova pitanja nisu dati precizni odgovori. Naprotiv, iz rasprave proizlazi da je većinski vlasnik prethodno nudio model besplatnog korištenja pogona integralne proizvodnje, pomoć u nabavci sirovina i investicioni plan vrijedan oko 500 miliona KM, ali da Vlada nije prihvatila takvu ponudu. Da li je taj model bio održiv ili ne, može biti predmet rasprave, ali sama činjenica da su postojale alternativne opcije koje nisu ni razmotrene dodatno slabi argument da je vanredna uprava bila jedino moguće rješenje.
Zakon je eksplicitno zabranio da se vanredna uprava koristi kao sredstvo za “nacionalizaciju, prikrivenu eksproprijaciju ili trajno političko preuzimanje upravljanja”. Uvođenje vanredne uprave koja suspenduje upravljačka prava većinskog vlasnika, bez prethodne analize blažih mjera i bez dokaza da je to jedino moguće rješenje, predstavlja upravo onu vrstu intervencije koju zakon zabranjuje. Sud, jasno je nakon ročišta, ima u vidu da Zakon dopušta ograničenje prava samo ako je to nužno i srazmjerno, a Vlada nije dokazala ni jedno ni drugo.
Sudski skepticizam bio je vidljiv tokom cijelog ročišta
Iako postupajući sudija na ročištu nije iznosio vrijednosne sudove, iz samog sadržaja njegovih pitanja vidljivo je da je insistirao na dokazima, a ne na deklaracijama. Posebno je indikativno da je sam sud još prije ročišta Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o postupku vanredne uprave nad Novom Željezarom Zenica, zajedno sa prijedlogom za privremenu mjeru. Takav potez ukazuje da i sam sud prepoznaje ozbiljna ustavnopravna pitanja koja se otvaraju ovim predmetom.
Istovremeno, značajan broj povjerilaca upozorio je da ne postoji jasan plan finansiranja vanredne uprave, plan namirenja potraživanja niti procjena novih gubitaka koji bi mogli nastajati tokom eventualnog pokušaja ponovnog pokretanja integralne proizvodnje. Ročište od 10. jula nije pokazalo da Nova Željezara Zenica nema probleme. Naprotiv, njena platežna nesposobnost praktično nije bila sporna. Sporno je bilo nešto mnogo važnije: da li je Vlada Federacije BiH dokazala da je vanredna uprava nužna, ekonomski opravdana i proporcionalna mjera. Sud je više puta ukazivao na nedostatak ekonomskih analiza, nepostojanje procjena troškova, nepostojanje uporednih studija sa stečajnim postupkom i nejasnoće u vezi sa alternativnim, blažim mjerama. Upravo na tom pitanju prijedlog Vlade pokazao je najveće slabosti.
Sud u ovom predmetu ima jasnu zakonsku alternativu kojom se propisuje da sud mora odbiti prijedlog ako nisu ispunjeni uslovi za otvaranje postupka. Ako to učini, ne napušta Novu Željezaru jer Zakon eksplicitno predviđa da se u tom slučaju nastavlja ili pokreće stečajni postupak, koji je zakonom predviđen mehanizam za rješavanje ovakvih situacija. Odbijanje prijedloga značilo bi povratak na zakonski okvir koji štiti prava svih učesnika, radnika, povjerilaca i vlasnika, umjesto da se privatno društvo preda pod kontrolu države koja nema argumente za takvu mjeru, a još manje plan šta bi s njom učinila.
