Memorijalni centar i šehidsko mezarje Rakita u Vlasenici uskoro će dobiti Spomen-sobu, prostor koji će čuvati sjećanje na žrtve i svjedočiti o stradanju Bošnjaka ovog kraja. Kao i kod drugih memorijala širom svijeta, koji nastaju kako bi sačuvali sjećanje na važne događaje, ljude ili stradanja, i izgradnja ovog prostora ima za cilj da sačuva uspomenu i prenese poruku budućim generacijama. Nažalost, povod za njegovo nastajanje jeste zlo koje je pogodilo Vlasenicu, etničko čišćenje i stradanje više od 2.600 vlaseničkih civila.
Vlasenica je tokom rata bila mjesto ubistava, progona, mučenja i drugih teških zločina. Mnogi civili su ubijeni, za brojnim nestalima još se traga, žene i djevojke bile su silovane, hiljade ljudi prošlo je kroz logore, a desetine hiljada Bošnjaka prognani su sa svojih ognjišta.
– Cilj je zato da ovo mjesto objedini sjećanje na sve što je Vlasenica nekada bila, na živote, porodice, radosti, planove i potencijal ljudi kojima je rat sve to oduzeo, ali i bol koja je ostala iza njih. Istovremeno, ono treba biti prostor nade i prilika da generacije koje dolaze upoznaju stvarnost bliske prošlosti, kako bi iz nje izvukle pouke i učinile sve da se takvo zlo nikada više ne ponovi – kaže za Preporod.info Sanel Babić, jedan od inicijatora i organizatora izgradnje spomen-sobe.
Kada je riječ o aktuelnoj fazi projekta, Babić ističe da je završeno prikupljanje sredstava za izgradnju Spomen-sobe, u kojoj će biti izložene fotografije žrtava.
“Zahvaljujući podršci više od 250 donatora, među kojima su većinom Vlaseničani, putem fonda Patriotski Fenjer Fund, prikupljeno je planiranih 26.000 dolara. Ciljani iznos osiguran je za svega 20 dana, odnosno deset dana prije prvobitno planiranog roka” – kaže Babić.
Time su stvoreni uslovi za početak realizacije naredne faze projekta, a radovi na izgradnji Spomen-sobe trebali bi početi uskoro.
Babić se prisjeća brojnih imena koji su zaslužni za izgradnju i rad Memorijalnog centra.
“Kroz godine mnogi su se brinuli, bili proaktivni, radili ili pomagali, na desetine ih, a ja ću navesti bar par, ne zamjerite ako nekoga zaboravim: rah. Mujo Hadžiomerović, Ferid Berbić, Mujo Bajramović, Munib Dautović (Pune), Suljo Hadžić, Alija Dautović, Edo Hatunić, Alen Kondor, Enisa Ferhatbegović, Ajša Imamović-Selimović, Mersida Bašić-Neikes, Rašid Zekić, Mirzet Redžić, Nurdin-ef. Grahić i mnogi drugi dobri Vlaseničani” – govori Babić ne zaboravljajući
spomenuti brojne volontere tokom čišćenja mezarja, podrške tokom komemoracija, podrške tokom Marša do logora Sušica i raznih aktivnosti i brige oko zajednice i Medžlisa.
Ideja o uređenju Spomen-sobe, govori naš sagovornik, razvijala se u skladu s mogućnostima i raspoloživim sredstvima.
“U sadašnjoj fazi planirano je uređenje tri do četiri prostorije u prizemlju Memorijala, u kojima bi trebalo biti postavljeno oko 55 panoa sa približno 1.350 pronađenih fotografija žrtava. To predstavlja osnovni, početni sadržaj Spomen-sobe, koji bi se vremenom mogao dodatno razvijati” – govori Babić.
Zahvaljujući prijedlozima i aktivizmu Vlaseničana, ideja je proširena i na druge sadržaje. Predviđen je i historijsko-obrazovni kutak, u kojem bi bili predstavljeni dokumenti i drugi relevantni dokazi o agresiji i etničkom čišćenju Vlasenice.
“Posebna namjera je da Spomen-soba ne bude završen i statičan sadržaj, nego živi memorijalni prostor, koji će se s vremenom dopunjavati novim dokumentima, dokazima i sudskim presudama koje dodatno rasvjetljavaju karakter i razmjere zločina počinjenih nad Bošnjacima Vlasenice. Među sadržajima predviđenim idejnim projektom su materijali o rušenju, odnosno miniranju Hajrija-džamije, kompleksu logora Sušica kroz koji je prošao veliki broj Bošnjaka, od kojih su mnogi ubijeni ili odvedeni u logor Batković (moj djed rah. Sulejman (Suljo) Mujanović bio je jedan od njih, bio tučen, izgubio funkcije bubrega, spašen od Crvenog Krsta, završio u Americi i podlegao na jednom od rutinskih dijaliza radi bubrega godinama kasnije) i druge logore, masovnim grobnicama na području Vlasenice, kao i pravosnažnim presudama za ratne zločine počinjene na ovom području” – kaže Babić.
Planirano je i formiranje manjeg književnog i dokumentarnog kutka, u kojem bi bili predstavljeni radovi i knjige vlaseničkih autora koji su tokom proteklih decenija pisali o Vlasenici, njenim ljudima, životu prije rata, ali i zločinima koji su počinjeni nad njenim stanovništvom. Ideja je da ti sadržaji ostanu dostupni budućim generacijama kao vrijedna literatura i svjedočanstvo o prošlosti ovog kraja.
Za sagovornika je značaj ovog memorijalnog centra posebno snažan jer će on predstavljati mjesto trajnog sjećanja na žrtve, njihove porodice i sve one koji su svojim životom i djelovanjem bili dio zajednice Vlasenice. Na zidovima Memorijala već su ispisana imena žrtava iz oko 360 različitih prezimena, a postavljanjem njihovih fotografija, odnosno najvećeg mogućeg broja pronađenih fotografija, sjećanje će dobiti i dodatnu, ličnu dimenziju.
Kako ističe, upravo spoznaja da njihovi najmiliji neće biti zaboravljeni, kao ni njihov doprinos vlaseničkoj zajednici, njihove želje, nade i potencijal, ali i žrtva onih koji su branili svoje domove i dali život, predstavlja jedan od ključnih razloga zbog kojih je veliki broj ljudi podržao ovu akciju.
“Na ideju o tome kako bi ovakav prostor mogao izgledati uticala su i iskustva izvan Bosne i Hercegovine. Kao prognani Vlaseničanin imao sam priliku posjetiti memorijale i muzeje posvećene Drugom svjetskom ratu u Berlinu i Washingtonu, kao i historijske izložbe u Chicagu i Denveru koje govore o nestalim narodima i kulturama. Ta iskustva pokazala su mi kakvu snagu mogu imati memorijalni prostori, kakve poruke mogu poslati budućim generacijama, ali i kakva očekivanja zajednica ima od mjesta na kojima se čuva kolektivno sjećanje” – kaže na kraju razgovora za Preporod.info Babić.
