“Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojem radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost”, odlučeno je na Prvom kongresu 2. Intenacionale (op.a. međunarodnog udruženja radnika) održane 1889. godine. Ono u čemu su radnici iz BiH danas jedinstveni jeste da solidarnost pokažu na lokalnim izletištima uz janjetinu, piće i muziku, ili pak da prvomajski uranak dočekaju na nekoj od plaža hrvatskog primorja.
Za jedinstvo u zahtjevima i borbu za radnička prava ima vremena nakon praznika rada.
“Ne smijemo zaboraviti da je to u vrijeme socijalizama bio običan dan, nikad se nismo oslobodili pečenog jagnjeta i roštiljanja, to nije praksa od 1996. godine. Ljudi na internetu komentarišu da smo spali na to da roštiljamo umjesto da se borimo za svoja prava, da se razumijemo, posljednjih 70 godina radnici se nisu borili za svoja prava na ovim prostorima. To je dio folklora, to što mi nakaradno shvatamo prvi maj, a onda i radnička prava to je problem koji je radnički klasu doveo u sferu konačne bijede”, smatra analitičar Dragan Bursać.
Prvomajski uranak je narodni običaj koji se sastoji u tome da se noć uoči Prvog maja provede uz logorsku vatru, pjesmu i pripremu jela u kotliću ili na roštilju. Danas većina na prvomajski uranak ide nakon tradicionalne prvomajske budnice.
Priča o prazniku rada počela je zapravo prije 132 godine, bez uranka, budnice, hrane i pića, počela je protestima širom SAD-a za opće prihvatanje osmosatnog radnog dana, a završila smrću nepoznatog broja osoba. Tog davnog 1. maja 1886. godine 40.000 američkih radnika izašlo je na ulice tražeći promjene simbolizirane u tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja, a u narednih nekoliko dana s posla se povuklo više od 340.000 radnika. Iznenađeni jedinstvom, poslodavci su za 45.000 radnika u Chicagu odmah odobrili kraće radno vrijeme.
Tri dana kasnije, 4. maja, došlo je do masovnih demonstracija na Trgu Heymarket u Chicagu gdje je neidentifikovana osoba bacila bombu i povrijedila desetine osoba te ubila nekoliko njih. Tačan broj ubijenih nikada nije objavljen. Zbog ovog događaja pet osoba je osuđeno na smrt, a tri na doživotnu robiju. U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se svakog 1. maja održavati radnički protesti, a već naredne godine taj datum je postao međunarodni dan opće solidarnosti radništva.
Tri osobe, među njima i Albert Parsons, pogubljene su u novembru 1887. godine, a kada im je omča stavljena oko vrata uzviknuli su: “Doći će vrijeme kada će naša tišina biti snažnija nego glasovi koji su zagušeni danas”.
Nažalost, nisu mogli ni slutiti da će ustvari doći vrijeme kada će jedini značaj 1. maju koji će sindikati dati biti u vidu čestitke/saopćenja u kojoj se podsjeća na loš položaj radnika, prije nego što i sami sindikalisti odu na more. Nisu mogli znati da će se dan koji se u većini zemalja obilježava demonstracijama, na našim prostorima provoditi uz pjesmu i veselje i da će 1. maj zapravo biti samo još jedan neradni dan, prilika za produženi vikend, odmor i bijeg od stvarnosti i da će upravo na Međunarodni dan rada, rad biti jedina tema o kojoj se neće pričati. Ko na neradni dan, dok sjedi na nekoj livadi, uz obilje hrane i pića i zvuke muzike koja dopire iz gepeka parkiranog automobila, želi razmišljati o nezaposlenosti, maloj plati koja je redovna samo u kašnjenju, prekovremenom, a neplaćenom radu, neuplaćenim doprinosima i nemogućnošću liječenja zbog neovjerene knjižice, strahu za budućnost jer je penzija upitna, a i ako je bude, nedovoljna?
“Ni mi ni naši očevi ne pamtimo prvi maj kao borbu za radnička prava već kao borbu protiv roštilja, jagnjetine, svinjetine i slično. Cijeli region postaje region jeftine radne snage i svih mogućih problema koji to nosi, nepoštivanje radnog vremena, male satnice, to su sve ozbiljni problemi i nikad nam nije bio potrebniji neko ko će se boriti za radnička prava. Trebaju nam potpuno drugačiji sindikati koji će se boriti za prava radnika i koji će zanemariti etničke podjele. To će se jednog dana morati desiti samo je pitanja kada i ko će biti taj ko će stati ispred radnika i početi borbu za njihova prava”, kazao nam je psiholog i analitičar Srđan Puhalo.
Ističe da nije sva odgovornost na sindikatima, već da su i radnici podijeljeni i da nemaju ni volje ni hrabrosti da se bore.
“Ne bih rekao da su krivi nego da su sluđeni i samim tim ne vjeruju u svoju snagu, u mogućnost promjene, previše je straha, obzira prema vlastima i trpljenja, a najmanje borbe za prava”, smatra Puhalo.
I Bursać se slaže da su radnici uplašeni i obespravljeni, ali smatra da ne postoji šansa za ozbiljno organizovanje jer sindikati određenim osobama služe samo kao odskočna daska za političku karijeru.
“Kod nas su radnici uplašeni, obespravljeni, bez bilo kakve perspektive, nalaze se u stanju potpunog straha, vladaju podanički odnos i podanički mentalitet. Ponekad mi se čini da su u klasičnom robovlasničkom odnosu, a tu je i kreditno dužničko ropstvo. Nema govora o nekom ozbiljnom sindikalnom organizovanju, ovi sindikati su fasada koja je sama sebi svrha, po pravilu ti sindikati služe kao odskočna daska u političkim karijerama ili su već odavno bliski s političkim rukovodstvima i od toga žive. Veza radnika i sindikata je skoro nikakva, mnogo je bolja veza čelništva sindikata s političarima i tu su radnici zadnja rupa na sviralu”, istakao je Bursać.
I, zaista, došlo je vrijeme kada upravo tišina poslodavcima šalje poruku da je radnike moguće kupiti neradnim danom ili organizovanjem proslave za 8. mart ili Novu godinu. Glasovi radničke glase i sindikata danas su toliko zagušeni da ustvari izgleda kao da su sva njihova prava zadovoljena.
