Jesen 1909. godine, u dućan tadašnjeg zvorničkog gazde Stevana Nikolića, došao je redovni mušterija i prijatelj iz mjesta Đulići (Mrakodo), ugledni domaćin, Suljo Topalović. Uz duhan i kafu vodio se prijatan razgovor, da bi u jednom trenutku Suljo počeo da šapće Stevanu. Ovaj razgovor slušao je Stanko Nikolić, koji je radio kao trgovački pomoćnik kod svog oca, te je kasnije ispričao šta je to čuo….
Naime, Suljo Topalović je tihim glasom, počeo da priča Stevanu šta je to prije nekoliko dana u večeranjim satima prošlo kroz njihovo selo, pa je rekao: “E, moj Stevo, imam nešto u povjerenju da ti kažem, samo da se ne čuje dalje.” Onda mu je ispričao kako je iz pravca Sapne, kroz Petkovce i njihovo selo prošlo nekakvo čudovište, šejtan ili šta li je već, sa ogromnim očima koja svijetle, dizalo je veliku prašinu a uveliko stenje i rokće. Narod se uplašio, te se svašta pričalo.
Budući da su u Zvorniku uglavnom svi znali šta je to što svijetli po noći, diže prašinu, stenje i ruči pri kretanju, tako je i Stevo umirio svog prijatelja Sulju i objasnio mu da je to automobil kojeg koriste Austrougari za prevoz ljudi i robe.
Ustvari, to što je prošlo iz pravca Sapne prema Zvorniku, bio je automobil koji je prevozio nekoliko austrougarskih oficira iz Tuzle u Bijeljinu.
Prva redovna autobuska linija iz pravca Tuzle prema mjestima sjeveroistočne Bosne uspostavljenja je 1929. godine, kada je krenuo prvi autobus na relaciji Tuzla – Zvornik – Bijeljina. Vlasnik i prvi vozač tog autobusa bio je Joko Ćetković iz Podgorice.
O razvoju saobraćaja između Dva rata, kao i nakon Drugog svjetskog rata, pisat ćemo nekom drugom prilikom.
(Zvornički.ba)
