Mladi Bosanci i Hercegovci sve više inspirišu ljude, kako iz naše zemlje, tako i svijeta.
Sve češće možemo čuti o uspjesima, izumima, rezultatima koji zaista fasciniraju, a iza kojih stoje upravo Bosanci i Hercegovci.
Sara Vanovac iz Istočnog Sarajeva prijavila se na deset doktorskih programa iz teoretske fizike u Sjedinjenih Američkim Državama i na sve je primljena sa punom stipendijom. Ali je odabrala Kalifornijski institut za tehnologiju (Caltech), jedan od najprestižnijih tehničkih univerziteta na svijetu.
Upravo je za Oslobođenje i MojaBiH Sara Vanovac govorila o ovom uspjehu, trnovitom putu, početku života i studiranja u Kaliforniji i privikavanju na novu sredinu.
Za početak, o Vašem uspjehu. Šta znači za Vas ova stipendija?
Ova stipendija je u isto vrijeme ostvarenje sna koji sam oduvijek imala, a to je da postanem doktor fizike, ali u isto vrijeme je tek početak moje naučne karijere. U svakom slučaju, to je potvrda da sam na pravom putu a da se trud i predanost uvijek isplate.
Kako ste dobili ovu stipendiju (da li je put bio preko trnja)?
Definitivno jeste. Ali jedino takvim putevima vrijedi koračati. Tačno prije godinu dana sam se prijavila na 10 doktorskih programa iz teoretske fizike. Mislim da ljudi rijetko pričaju o tome koliko je to emotivan process put stresa i straha. Srecom, godine rada i truda se se isplatile jer sam primljena na svih deset programa sa punim stipendijama. Kada sam u prvoj godini studija rekla profesorima da želim da studiram tri predmeta na fakultetu uporedno, da radim 20 sati sedmično u IT servisu i da sve to planiram završiti za 4 godine, svi su mi rekli da je to nemoguće. Gledajući unazad, drago mi je da sam slušala svoju intuiciju. Naravno, radila sam dan, noć, vikendom i tokom praznika. Kući sam samo 3 puta u toku 4 godine studiranja uspjela doći. Svako ljeto sam radila istraživanje u različitim gradovima, jedno ljeto u Novom Meksiku, jedno u Njemačkoj, bez odmora. Ali to je moj san, i ja osjećam ogromnu zahvalnost da mogu da živim tim životom.
Kako ste reagovali kada ste saznali da ćete dobiti punu stipendiju za doktorat?
Suzama. Mislim da ljudi rijetko pričaju o tome koliko je to emotivan proces, jer mnogo toga je izvan vaše kontrole. Prijave sam slala tokom pandemije COVID-19 i tada se na sve strane pisalo o smanjenim sredstvima za dodjelu stipendija i smanjenju broja primljenih studenata. Za mene kao internacionalnog studenta, konkurencija je mnogo teža jer se takmičim sa studentima iz cijelog svijetam a Amerikanci se takmiče međusobno. Prijavila sam se na deset programa iz teoretske fizike ali kao što sam ranije navela, godine rada i truda su se isplatile i primljena sam na svih deset. Osjećala sam ogromno olakšanje i veliku čast da mogu studije nastaviti na fakultetu kojeg zovu “Mekom nauke”.
“Od odrastanja u Sarajevu do života u Kaliforniji, uvijek je bila vrijedna i borbena”, ovako vas je opisao Edhem Čustović. Šta mislite o ovom opisu?
Jedna od mojih omiljenih izreka je “U drugima možemo vidjeti samo ono što već postoji u nama.” Edhem i ja se nikada prije nismo upoznali, ali me je opisao kao da me poznaje i ja mislim da je to zato što se ti epiteti odnose i na njega samog.
Većinu Bosanaca i Hercegovaca vjerovatno zanima kako je to neko iz BiH uspio otići da živi u Kaliforniji. Kako i kada se Vama ukazala prilika za život i studiranje u Kaliforniji?
Oduvjek sam bila jako ambiciozna i znala sam da želim biti fizičar. Tokom moje razmjene u Italiju, shvatila sam da mi je Amerika najbolja opcija za naučno istraživanje. Po povratku u BiH sam preko interneta saznala rokove prijava za fakultete i poslala 20 aplikacija na razne fakultete u SAD. Iako sam primljena na većinu, finansije su bile ključni faktor. Univerzitet koji sam izabrala, Furman University u Južnoj Karolini, je bio najbolja opcija jer sam primila punu stipendiju i smještaj. U Sarajevu postoju ured koji se zove EducationUSA i njihova je misija pomoći našim studentima da se prijave na američke fakultete, tako da to je odlična prva stanica za bilo koga ko je zainteresovan. Ja sam također na raspolaganju studentima koji su iskreno zainteresovani i imaju dodatnih pitanja.
Kako je izgledao vaš početak života tamo i kako izgleda danas?
Ta dva života su kao nebo i zemlja. Kada sam tek došla u Ameriku sa 18 godina, moj engleski nije bio ništa čime bih se pohvalila, a kultura Južne Karoline je mnogo drugačija od kulture na sjeveru zemlje ili na zapadnoj obali. Na početku sam stalno bila umorna jer mi je mozak radio 200 na sat prevodeći svakodnevne razgovore, predavanja i slično. Ali, ja sam po prirodi pričljiva i kao što se dogodilo dok sam živjela u Italiji, nakon mjesec-dva u potpunosti sam se prilagodila jeziku i kulturi. Vremenom je moje razumijevanje američkog sistema raslo i sada mi je jako lako snaći se i živjeti tu. Zapravo, na neki način razumijem američki sistem mnogo bolje od našeg. Ja sam u Americi u potpunosti sama. U Južnoj Karolini nisam upoznala mnogo naših ljudi kao što bih u New Yorku ili Chicagu. Dugo je vremena trebalo da stvorim zajednicu ljudi na koje se mogu osloniti i to je bilo najteže za postići. Jer sve je puno veće, što znači da su distance između ljudi veće također, i fizički i emotivno.
Planirate li se nekada vratiti u Bosnu i Hercegovinu?
To nije isključivo. Doktorat u Americi traje 5 do 6 godina, a mnogo se može promjeniti u tom vremenu. Uvijek sam imala neki osjećaj da ću se vratiti, jer ja vidim nadu za našu državu i mislim da ćemo vidjeti neke veće promjene na bolje u godinama koje dolaze.
Kakvi su vam budući planovi u profesionalnom smislu? Na koji način možete doprinijeti BiH?
Želim da nastavim da se bavim naukom, tako ću tražiti posao kao profesor na fakultetu, iako je jako malo otvorenih profesorskih pozicija iz fizike na top univerzitetima. Ja sam na mnogo načina tek na početku svoje karijere. Ali voljela bih da se kod nas počne više pažnje posvećivati naučno-istraživačkom radu, čime bi se stvorili preduslovi za povratak velikog broja mladih naučnika, među njima i mene. Inicijative i ideje ljudi kao što je dr. Čustović jako podržavam i treba nam više takvih ljudi. Najveća bi mi čast bila kad bih mogla na neki način pomoći svojoj zemlji i ljudima koju tu žive, ali takođe sam oprezna i ne želim da zvučim kao neko iz dijaspore ko samo dijeli savjete bez konkretnih akcija. Zasad mogu da služim kao primjer i kontakt našim mladima, a za budućnost ćemo tek da vidimo.
