Uz pojam srednji vijek, dugačak period koji je trajalo od petog do petnaestog vijeka, često se veže epitet “mračni”. Kad se sjetimo krstaških ratova, pandemija kuge i progona vještica, taj pridjev čini nam se i te kako prikladnim.
Za vas smo odabrali pregršt zanimljivosti iz ove epohe, koja baš i nije bila poznata po kritičkom promišljanju!
1. Inkvizicija, crkveno-državni istražni i kazneni sud, u katoličkim je zemljama djelovao od 13. pa čak do 18. vijeka. Prve odredbe o organizovanom progonu krivovjeraca 1184. je donio papa Lucijan III. a inkviziciju je 1232. uspostavio papa Grgur IX., propisavši stroga pravila postupka i povjerivši ih papinim komesarima – inkvizitorima. Povod njenom nastanku bila je pojava dualističkih sljedbi i drugih heretičkih grupa, da bi se njena jurisdikcija od sredine 13. vijeka proširila na vračanje, vještičarenje i ine magijske obrede. Zanimljivo, inkvizitorima je u početku bilo zabranjeno lično obavljati tjelesno mučenje – kao nadzornici, mogli su davati naputke svjetovnim funkcionerima i bilježiti optuženikova priznanja. No, 1252. godine papa Inocent IV. izdaje bulu kojom je ovlastio inkvizitore da lično obavljaju mučenja.
2. Osim ljudi, pred sudom su se u to vrijeme mogle naći životinje, optužene za opačine u rasponu od uništavanja usjeva do šurovanja s demonskim entitetima (za potonje se najčešće sudilo crnim mačkama, a bulom pape Grgura IX. iz 1233. službeno je naloženo masovno istrebljenje ovih saradnica Nečastivog). Postoje zapisi o čak osamdeset pet sudskih procesa koji su vodili protiv pripadnika faune, a većina osumnjičenika proglašena je krivima te, ovisno o sreći, obješena ili bačena na lomaču. Blaže kazne bile su progonstvo, udarac po glavi ili samo usmena opomena.
3. Odjeća i obuća bili su izuzetno važni srednjovjekovnoj eliti, koja se na prvi pogled htjela razlikovati od običnih građana i kmetova. Posljednji modni krik dvanaestog vijeka bile su cipele poznate kao poulaine. Na vrhovima su imale dugačke šiljke, koji su se punili vunom ili sijenom, a pored “estetske”, imale su praktičnu funkciju: nestašna gospoda koristila su ih kako bi njima podizala dugačke haljine dama koje bi sjedile preko puta njih. Legenda kaže da ih je izumio engleski kralj Henrik II., kako bi prikrio svoja deformisana stopala.
4. Onodobni brakovi nisu imali veze s ljubavlju – sklapali su se zbog finansijskog, društvenog ili političkog interesa. Žene se, dakako, nije pitalo žele li se udati: ako su njihovi očevi zaključili da moraju, morale su. Legalna dob za “stati na ludi kamen” bila je dvanaest godina (za žene) odnosno četrnaest godina (za muškarce). Formalne ceremonije nisu postojale: bilo je dovoljno izreći pristanak, stvarni ili ishođeni. Privatnost je bila nepoznat koncept: prvi bračni seks nije se smatrao intimnim činom već poslovnom transakcijom, pa su ga, pogotovo kod viših slojeva, budnim okom promatrali brojni svjedoci, uključujući roditelje mladenaca.
5. Trebuchet, srednjovjekovna verzija katapulta, bio je zastrašujuće oružje: stijene od gotovo stotinu kilograma izbacivao je na udaljenosti od pola kilometra, pa se redovno koristio u opsadama dvoraca s moćnim zidinama. Eduard I. Dugonogi, engleski kralj iz dinastije Plantagenet, posjedovao je posebno velik trebuchet: “vukodlaka”, kako mu je tepao, prvi je put koristio prilikom opsade jednog škotskog dvorca. Kad su njegovi stanovnici ugledali prijeteću drvenu grdosiju, izvjesili su bijelu zastavu i predali se osvajaču. Ovaj im je, međutim, naložio da se vrate u dvorac, da bi ga potom zasuo projektilima: htio je, naime, iskušati funkcionisanje svoga trebucheta.
6. Dugmad na muškim košuljama nalazi se na desnoj strani, a ona na ženskima na lijevoj. Objašnjenje ove naoko neobične pojave seže u srednji vijek. Muškarci su se u to doba oblačili sami, a kako su ljudi većinom dešnjaci, bilo je praktično da se gumbi nalaze s te strane. Damama su pak u odijevanju pomagale služavke.
7. Funkciju bacanja cvijeća neudatim djevojkama na srednjovjekovnim je svadbama imalo skrivanje staklenog prstena u pitu. Vjerovalo se da će se djevojka koja ga pronađe sljedeća udati.
8. Pravila lijepog ponašanja za stolom nisu se bitno promijenila od renesanse, kad su stvorena. Označila su prekid sa srednjovjekovnim navikama kao što su podrigivanje nakon večere, brisanje usta stolnjakom, ispijanje supe izravno iz posude te dijeljenje jedaćeg pribora.
9. Mitovi o vampirima cvali su u srednjem vijeku. U Rumuniji, kolijevci tih čudovišta, vjerovalo se da se vampirizam prenosi ugrizom crne mačke; u Bugarskoj se smatralo da se u vampire pretvaraju nekrštena djeca i oni koji nisu primili posljednju pomast; poljski “vampirolozi” ispitivali su rodbinu osoba koje bi se iznenada razboljele od nepoznatih bolesti; Rusi su smatrali da se iz groba razjapljenih očnjaka vraćaju oni koji su umrli nečistom smrću – samoubice ili ubijeni. U većini hrišćanskih zemalja, u nečiste pokojnike ubrajali su se i izopštenici. Mnogima od njih u usta bi se stavljao kamen ili cigla, kako bi mirovali nakon što ih polože u kovčeg.
10. Feudalizam, društveni sistem zasnovan na posjedovanju zemlje, u kojem su vazali zemlju držali kao leno dobivejo od gospodara, počivao je na složenoj hijerarhiji ovisnosti. Formalno gledano, vazali su bili slobodni ljudi koji su s gospodarima – seniorima – sklapali ugovore, zaklinjući se na vjernost. Obavezivali su se na plaćanje nameta, služenje u vojsci i brojne druge zadaće, u zamjenu za zaštitu. Kmetovi su u podređen položaj su dolazili ekonomskom prisilom: kako bi se održali, bili su prisiljeni unajmiti zemlju od feudalaca, a ako su se poslije željeli maknuti s nje, njima i njihovim potomcima to je uglavnom bilo onemogućavano, i svaki pokušaj da se oslobode sprečavao se silom.
11. Jedan od najneobičnijih poslova u srednjem vijeku bio je onaj tzv. “žderača grijeha”. Bez obzira na to koliko su griješili za života, umirući Englezi tog vremena mogli su “kupiti” ulaznicu za raj. Dovoljno je bilo da plate određeni iznos čovjeku koji bi ritualno “pojeo” sve njihove grijehe, uključujući one smrtne. Bizaran posao u pravilu su obavljali najprezreniji članovi društva – skitnice, prosjaci, bogalji i bivši zatvorenici.
12. Nepoznati redovnik iz trinaestog vijeka izbrisao je više od stotinu stranica bilježaka koje je načinio Arhimed, najveći matematičar i fizičar antičkog doba. Pobožni no neuki čovjek učinio je to kako bi izradio – molitvenik!
13. U srednjovjekovnoj Francuskoj, preljubnice su se kažnjavale na uistinu osebujan način – odveli bi ih na gradski trg a potom ih natjerali da gole naganjaju kokoši. Cilj je bio poniziti ih, pokazati svijetu njihovu animalnu prirodu.
14. Golijardi, putujući studenti i klerici, u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj izdržavali su se sastavljanjem i izvođenjem igrokaza i pjesama na latinskom jeziku. Nazvani po biblijskom liku Goliju, srednjovjekovnom zaštitniku lutajućih klerika, pjevali su o vinu, erotici i mladenačkim nasladama, sa satirom čiji je žalac često bio uperen protiv crkvene hijerarhije i postojećega ćudoređa.
15. Fabliau, pjesnička forma stvorena u srednjovjekovnoj Francuskoj, odlikovala se erotskim motivima i lascivnim, katkad i vulgarnim jezikom. Jedan od naslova ovakvih poema? “Knez koji je vagine naučio pričati”!
16. Sredinom četrnaestog vijeka, nezaustavljivi talas smrti poharao je Evropu. U nepunih osam godina, stanovništvo Starog kontinenta prepolovila je vjerovatno najveća pandemija u istoriji čovječanstva, ona kuge. Šireći se od obala Crnog mora do centralne Evrope, Crna smrt pokosila je sedamdeset pet miliona duša, a posebno ugrožene bile su zajednice s većim protokom ljudi i robe. Prema novim naučnim spoznajama, ishodište pandemije bilo je Laiševo, ruski grad na području Volge.
17. Belgijski grad Ypres u srednjem je vijeku bio poznat po proizvodnji tkanina i čipaka. Na njegovu horizontu isticao se impresivni Lakenhalle, kuća suknarskog ceha. U to vrijeme, grad je imao problema s mačkama koje su se nekontrolisano razmnožavale, a isti je riješen na uistinu okrutan način – nesretne životinje bacane su s krova spomenute trgovačke zgrade! Kako je Lakenhalle ujedno služio kao skladište vune, mačke su ondje držane tokom zime, kako bi ubijale miševe i štakore, štetočine koji su uništavali vunu, a na proljeće, kad više nisu bile potrebne, jednostavno su ih se rješavali. Od pedesetih godina prošlog vijeka naovamo, u znak izvinjenja, u gradu se slavi Kattenstoet (“Festival mačaka”).
18. Tokom božićnih proslava u srednjovjekovnoj Engleskoj, posebna uloga pripadala je tzv. “Gospodaru nereda”. Kako su takve svetkovine često znale prerasti u pijano orgijanje, njegov zadatak bio je da pazi na dolično ponašanje gostiju. Bio je, pojednostavljeno, neka vrsta plaćene kvarizabave.
19. U srednjovjekovnoj Evropi, siromašnu djecu koristili su kao živa strašila – zadatak im je bio stajati u polju, po žezi i studeni, te tjerati ptice. Nakon što je kuga poharala Stari kontinent, odnijevši živote brojnih mališana, taj “posao” prepušten je strašilima od slame. Postoji legenda da je duhove eksploatirane djece i danas moguće vidjeti na poljima na kojima su služila, napose za punog mjeseca.
20. Iza latinskog naziva Codex Gigas krije se najveći srednjovjekovni rukopis. Nastao početkom trinaestog vijeka u benediktinskom samostanu u češkom selu Podlažice, uistinu je opravdao svoje ime: knjižurina s drvenim koricama 92 centimetra je visoka, 50 centimetara široka i 22 centimetra debela, a teži preko sedamdeset pet kilograma. Zbog ilustracije nečastivog na 577. stranici, poznata je i kao “Vražja Biblija”. Prema legendi, neki redovnik je, zbog prekršenog zavjeta, osuđen da bude živ zazidan. Kako bi se spasio, obećao je da će u jednoj noći napisati knjigu koja će proslaviti samostan – u zamjenu za slobodu. Kako se ponoć bližila, shvatao je da neće uspjeti u svojoj misiji. Kad su se kazaljke na satu poklopile, u očaju je zazvao Vraga te mu ponudio svoju besmrtnu dušu u zamjenu za pomoć. Vrag je dovršio posao u sekundi, a zahvalni monah, kome je time spasio glavu ali ga i osudio na vječno prokletstvo, naslikao je njegov lik na praznom listu.
21. U srednjem vijeku, tijela vojnika palih u bitkama nisu se pokopavala, već su ostavljana da trunu na mjestu pogibije. Kako su se raspadala, na lobanjama se nerijetko hvatala usnea, lišaj blijedosive boje. Poznata i pod narodnim nazivom “starčeva brada”, ova biljka bila je svojevrstan sveti gral onovremenih medicinskih “stručnjaka”: vjerovali su da liječi niz teških boljki, dakako, pod uslovom da je izrasla na truplu.
22. Kad bi vas u srednjem vijeku optužili da ste vještica, u pravilu niste mogli pobijediti. Sjajan primjer inkvizitorske dijabolične logike jest tzv. test vode. Optuženicu bi, vezanu poput salame, bacili u kakvo jezero ili rijeku. Ako bi potonula, bio bi to nepobitan dokaz njene nevinosti premda bi joj to, budući da je bila mrtva, bila slaba utjeha. Ako bi pak isplivala, bilo je jasno da joj je u tome pomogao njen rogati prijatelj te bi je, čim bi se osušila, bacili na vješala ili lomaču. Nadalje, vjerovalo se da voda odbija tijela onih koji su odbacili sakrament krštenja, poput vještica i zlih čarobnjaka. Ovakvi varvarski pokusi provodili su se sve do – osamnaestog vijeka!
23. Goslar, grad u Donjoj Saskoj, poznat je po uistinu jedinstvenom običaju iz kasnoga srednjeg vijeka. Tamošnja uprava plaćala je, naime, “gradskog vikača”, muškarca mlađe životne dobi i snažnoga glasa, čiji zadatak je bio sljedeći: dan prije nego što se iz gradske rijeke izvlačila voda, namijenjena proizvodnji piva, morao je hodati ulicama te podsjećati stanovnike Goslara da u naredna dvadeset četiri sata ne vrše malu i veliku nuždu u rijeku, što im je inače bio običaj.
24. Iza slikovitog naziva “goropadničina violina” krije se naprava kojom su se u Austriji i Njemačkoj kažnjavale jezičave žene. Drvena sprava s tri otvora, koja se rasklapala, uistinu je oblikom podsjećala na violinu: u veći otvor gurnuo bi se vrat prestupnice, a u manja dva njene ruke. Tako sputana, brbljivica je imala priliku razmisliti o svom ponašanju. Ponekad, na napravu bi se stavljala zvona, tako da dobri građani čuju kad nesretnica prolazi ulicom te je dodatno kazne vrijeđanjem/gađanjem trulim povrćem. Postojala je i tzv. “dvostruka violina”, u koju bi se gurnule dvije posvađane žene, licima okrenute jedna prema drugoj. Iz nje nisu izlazile sve dok se ne bi pomirile.
25. Godine 1139., u kanonu Drugoga lateranskog koncila, papa Inocent II. proglasio je samostrele oružjem protivnim Božjim odredbama te je, pod prijetnjom ekskomunikacijom, zabranio njihovu upotrebu. Na taj ga je čin nagnala bojazan da bi to oružje, koje je postajalo sve popularnije, moglo poslužiti rušenju društvenog poretka. Naime, samostrel je u to vrijeme bio jedino oružje u stanju s veće udaljenosti probiti viteški oklop a, da stvar bude opasnija, njime je bilo prilično lako rukovati. To je, u teoriji, pružalo priliku seljacima da se ravnopravno obračunaju s plemićima, što se nipošto nije smjelo dozvoliti.
26. Od kraja 11. do druge polovice 13. vijeka, krstaški ratovi vođeni su s ciljem oslobođenje svetih mjesta u Palestini iz ruku muslimana. Na prvi krstaški rat je, na sinodu u Clermontu 1095. godine, pozvao papa Urban II., i to neposredno nakon kiše meteora koja je protumačena kao božja podrška tom pothvatu. Poticaj za učesnike? Automatski oprost ama baš svakog grijeha koji su počinili za života!
27. Posebno tužno poglavlje srednjovjekovne istorije odnosi se na tzv. Dječji krstaški rat iz 1212. godine, kad su se vjerski zanesenjaci francuski i njemački, dječake zaputili u nemoguću misiju oslobađanja Hristova groba. Vjerovalo se da će djeca, kao nevina stvorenja, uživati zaštitu nebeskog oca. Umjesto toga, u pakao rata poslani su kao ovce na klanje. Oni “sretniji” stigli su u Marsej, gdje su ih trgovci robljem namamili na brodove a potom prodali u Egiptu; ostali su stradali putem, od gladi i studeni, piše Lucija Kapural za portal Povijest.hr.
