Osmansko carstvo na prostore Zvornika, došlo je nešto ranije (vjerovatno oko 1460.), i prije nego je zvanično nestalo Bosansko kraljevstvo 1463. godine.
U gotovo svim većim gradovima, širom ovog Carstva, sa pretežno muslimanskim stanovništvom, postojali su dijelovi grada koji su formirani oko pravoslavnih crkvi, u kojem je pretežno bilo navedeno stanovništvo. Zbog toga su ovi dijelovi grada (varoši) nazvati pravoslavnim, a od druge polovine 19. stoljeća kao srpske varoši.
Zvornička Srpska varoš nastala je na prostoru i jedne i druge strane riječice Zlatice, uzvodno od Čauševca i oko potočića Lišišnjak, gdje je podignuta pravoslavna crkva još od prvih dana osmanske vladavine.
Postavlja se pitanje zbog čega je formirana?
Bolji poznavaoci historije osmanske vladavine znaju, da su oni u svim većim gradovima formirali pravoslavna naselja, jer je pravoslavno stanovništvo služilo kao čuvari grada, odnosno u osmanskoj vojsci nosili titulu “martolozi”.
Naziv martolozi ili martolosi (imali su i naziv armatoli) potiče od turske riječi i u prevodu označavao je naoružani odred, koji su egzistirali u periodu od 15. do 18. stoljeća. Martolozi su u zamjenu za službu, imali nešto povoljniji status od ostalog stanovništva. Njihove jedinice su se u prvo vrijeme koristile za osiguranje granica novoosvojenih teritorija, ali i za upade na neprijateljski teritorij da bi se tako oslabila moć protivničke strane.
No, vratimo se priči o Srpskoj varoši. Dolaskom Osmanlija, dakle na već ranije formiranu krišćansku (katoličku) varoš na Fetiji, nadovezali su i novu varoš koja će se vremenom sve više proširivati, te broj stanovništva konstantno će rasti.
Budući da su Osmanlije poštovale sve religije, nacije i običaje (najbolji dokaz koji ilustruje izrečenog je ahdnama, dokument kojim je sultan Mehmed II svim podanicima, bez obzira kojoj religiji pripadaju, garantovao slobodu i praktikovanje svojih običaja i tradicija, sve dok su poštovali vrhovnu vlast sultana), u Zvorniku su osnovali i Zvorničku eparhiju, a smatra se da je ista osnovana tek nakon formiranja Zvorničkog sandžaka, odnosno nakon 1480. godine.
Sjedište Zvorničke eparhije bilo je u Zvorniku sve do 1851. godine, kada je prebačeno u Tuzlu, a ona se i danas dani naziva Zvorničko-tuzlanska eparhija.
Pravoslavna crkva u Srpskoj varoši
Sadašnja pravoslavna crkva koja se nalazi u ovom dijelu grada, sagrađena je 1823. godine, na mjestu gdje se ranije nalazila jedna manja pravoslavna crkva. Zbog porasta pravoslavnog stanovništva, posebno od 16. stoljeća, ukazala se potreba za većom crkvom, što je imala za rezultat izgradnju i danas postojeće crkve. Nova (stara) crkva osvećena je u julu mjesecu 1823. godine, a taj čin obavio je mitropolit Gavrilo, u narodu zbog jedne kraće noge prozvat “HROMI”. Prilikom gradnje na nju je ugrađen ikonostas lozničke crvke, koja je također srušena i na njezino mjesto sagrađena je veća i ljepša crkva, koja i danas postoji u Loznici.
Za vrijeme austrougarske vladavine, te kasnije u periodu između dva svjetska rata (1878. – 1941.) najistaknutiji vjerski službenici u Zvorniku bili su: prota Vasilije Ostojić i njegov sin, pop Dragomir Ostojić.
Zabilježeno je dosta priča o ovom lijepom kraju našeg grada Zvornika, a mi Vam donosimo jednu:
Potočić Lišišnjak u sjećanjima Slavke Vasića:
Slavko Vasić je bio dugodošnji učitelj u Zvorniku, koji je rođen u Lišišnjaku (kako su nazivali jedan dio ove varoši) gdje je proveo i svoje djetinjstvo. On se sjeća kako su djeca kupala i gazala po potoku, po njegovoj čistoj i bistroj vodi. Na potoku kod Ostojića kuće bio je vodopad Skakavac, u čijem lijepom prizoru i zvonkom šumu vode, uživala i djeca i odrasli. U proljeće i jesen Lišišnjak je nadolazio. Kada bi opao i izbistrio se, djeca bi na njemu pravila “vodenice” i sakupljala čiste glatke kamenčiće. Svaka kuća na lijevoj obali potočića imala je svoju ćupriju, samo za prijelaz pješaka bez ograde. Jednog ljeta poslije provale oblaka, potočić je tolio nabujao da je proširio svoje korito i na put koji je vodio pored njega i unakazio ga. Poslije povlačenja vode prokopano je novo korito, duboko i sa kamenim pozidama (kakvo je bilo sve do pokrivanja Lišišnjaka 1968. godine), ali u njega djeca nisu mogla tako lahko silaziti kao prije. (Mehmed Hudović, Zvornik – slike i bilješke iz prošlosti, Sarajevo 2000. godine, stranice 90. i 91.)
(Zvornički.ba)
