Zdravstvo u Bosni i Hercegovini grca u problemima. Nisu zadovoljni ni pacijenti, ali ni zdravstveni radnici koji, u potrazi za boljim plaćama i uvjetima rada, odlaze najčešće u zemlje Evropske unije.
Da bi se stanje počelo popravljati, potrebna je korijenita reforma zdravstvenog sistema kojih u suštini posljednjih nekoliko decenija, poslije uvođenja porodične medicine na primarnom nivou zdravstvene zaštite, nije ni bilo, kaže prof. dr. Elmir Jahić, kardiolog sa velikim iskustvom u području kliničke kardiologije, kardiovaskularne dijagnostike i invazivne kardiologije.
Zadaća Fonda solidarnosti
– Problemi koji su posljednjih mjeseci aktuelni oko Federanog fonda solidarnosti i listi čekanja pacijenata na terapije, prije svega su plod, s jedne strane funkcije, uloge i njegove nadležnosti, a sa druge pokušaja da se neke stvari riješe na federalnom nivou koje bi ustvari trebalo rješavati na kantonalnim nivoima. Mi nemamo strategiju zdravstvenog sistema i samim tim nemamo definisano šta je čija uloga u svemu i ko je odgovoran. Ne može se strategija zdravstvene zaštite kreirati na način da nezadovoljna udruženja pacijenata dođu ispred Federalne vlade ili Fonda solidarnosti i protestujući vrše pritisak na strukture vlasti i tako osiguravaju potrebna sredstva. Puno je nelogičnosti, nedosljednost i i očekivanja da bi neke stvari trebao uraditi Fond solidarnosti – navodi Jahić.
Kaže kako je zadaća Fonda solidarnosti, kada je formiran, bila da se neke zdravstvene usluge, prije svega, tercijarnog nivoa, kao što su kardiovaskularni pacijenti iz oblasti kardiohirurgije i invazivne kardiologije te onkološki pacijenti, zbrinu, zato što pojedini kantoni nisu imali, a nemaju ni danas razvijenu zdravstvenu zaštitu na tom nivou.
– Zbog toga je to urađeno po principu solidarnosti. No vremenom su u Fond solidarnosti, putem određenih i političkih i medijskih pritisaka, ubacivane usluge koje su sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite i koje bi trebali rješavati kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja. Time je Fond solidarnosti opterećen i doveden u situaciju da ne može odgovoriti temeljnoj zadaći zbog koje je formiran. Druga stvar je finansiranje Fonda solidarnosti. Jedan dio novca, nešto više od 10 posto, dužni su izdvojiti kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja, ali isto toliko obavezna je izdvojiti i Vlada FBiH, što nije rađeno niti se radi, pa trenutni dug iznosi blizu dvije milijarde KM – ističe Jahić.
Dodaje da godinama na pozicijama u Federalnom ministarstvu zdravstva sjede neodgovorne osobe te da je postalo ustaljeno pravilo po kojem je političkim partijama, koje imenuju ministre, zdravstvo na zadnjem mjestu kada su u pitanju prioriteti.
– Iz njihove perspektive puno je lakše ulagati sredstva tamo gdje će imati koristi, odnosno gdje će na izborima dobiti podršku. S druge strane, naši građani nemaju taj nivo zdravstvene svijesti i osjećaja da nam država ne plaća zdravstveno osiguranje, nego svaki pojedinac od svoje plaće izdvaja novac koji je određenim institucijama dat na korištenje. Mi ni izbliza ne dobijamo zdravstvenu uslugu koju bismo trebali za novac koji smo izdvojili – naglašava Jahić.
U BiH oko 50 posto svih umrlih su pacijenti koji su imali neku kardiovaskularnu bolest. Skoro 90 posto svih umrlih odnosi se na samo dvije bolesti – akutni infarkt srca i moždani udar.
Prosjek u svijetu umrlih od kardiovaskularnih bolesti daleko je niži i iznosi 32 posto. U Belgiji, Francuskoj i Danskoj taj postotak je još niži i iznosi samo 20 posto.
Šta nam to govori?
Prema riječima Jahića, u razvijenim zemljama rapidno je došlo do pada smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti, prije svega od infarkta srca i moždanog udara.
– Kada su postale dostupne angio sale interventne kardiologije, kada se na adekvatan način počeo zbrinjavati akutni infarkt srca i moždani udar, brojke umrlih su drastično smanjene. To je tzv. “zlatni sat” urgentne koronarografije sa implantacijom stenta. Slična implantacija radi se i u slučajevima moždanog udara. U BiH se kod moždanog udara ta procedura nikako ne radi. Što se tiče akutnog infarkta srca, ogroman broj područja su van domašaja angio sala. Sistem nije koncipiran tako da se promptno reaguje, a to znači da se u roku od sat, maksimalno dva, pacijent koji dobije bol u grudima, od kojeg se razvija infarkt, bude dovezen u angio salu gdje se radi koronarografija i implantira stent – navodi Jahić.
Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, na usluge koronarografije i operacije srca, zaključno sa petim mjesecom ove godine, čeka oko 950 pacijenata.
Jahić kaže kako vjerovatno jedan dio tih pacijenata, od pet do 10 posto, neće dočekati red za operaciju. Razlog je što postoje limitirana sredstva za tu vrstu zdravstvene usluge.
– Paradoksalno je da usmjeravate energiju, a time i sredstva putem političkih lobiranja, medijskih i pritisaka nevladinih organizacija, na oboljenja gdje je smrtnost vrlo mala, a na zdravstvene probleme zbog kojih 50 posto populacije umire, nemate novca i to zanemarujete. Ne znam kako bih nazvao takav pristup. Od kad se bavim liječenjem bolesti koje odnose najviše ljudskih života u našoj zemlji nikada me niko nije konsultovao kako da se napravi strategija koja će smanjiti smrtnost i obolijevanje – kaže.
Stanje u kardiologiji
Prema posljednjim podacima, BiH na milion stanovnika ima 56 kardiologa i pri samom smo dnu ako uzmemo u obzir parametre koji vladaju u zemljama Evrope.
Međutim, manje kardiologa na milion stanovnika od BiH imaju Velika Britanija, Turska i Republika Irska.
Prema riječima Jahića, nije samo važan broj kardiologa, nego kakva je organizacija zdravstvenog sistema.
– Bitno je kako će kardiolozi biti motivirani za rad i upotrijebljeni – dodaje.
Jahić se na kraju razgovora osvrnuo i na transplantacije srca u BiH. Prema podacima Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u FBiH, na presađivanje ovog organa čeka 25 pacijenata.
Jahić kaže da BiH ima i stručnjake i opremu za transplantacije, ali da prije toga svim pacijentima u BiH treba biti dostupna usluga primarne perkutane koronarne intervencije po uzusima struke.
– Druga stvar do transplantacije srca trebamo na adekvatniji način osigurati sredstva i pokrenuti procese za perkutani, nehirurški pristup zamjene srčanih zalistaka, što je postalo rutina u svim zemljama regija. Također, pacijentima treba biti dostupan tretman elektrofiziološkog ispitivanja srca i radiofrekventne ablacije u tretmanu aritmija. Kad to uradimo, onda tek trebamo krenuti u proces transplantacija srca, ali ne način da to bude po nacionalnom običaju, da u FBiH oformimo tri centra, a u RS-u dva. Ako imamo 25 osoba koje čekaju na transplantaciju, to je nedovoljno za jedan centar – ističe.
Kada je riječ o transplantaciji bubrega, kaže da bi se u zdravstvenom centru na čijem je čelu moglo raditi presađivanje tog organa jer imaju vrsnog stručnjaka.
Međutim, kako Jahić dodaje, to je, prema Zakonu o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja u FBiH, nemoguće provesti u privatnim ustanovama.
– Jasno mi je jer tako zakon propisuje, ali pogledajte onda paradoksa – naši pacijenti se mogu poslati na transplantaciju u privatnu bolnicu u inozemstvu da im se tamo presadi bubreg. Znači, može u Turskoj u privatnoj bolnici, a ne može u BiH gdje je sigurno puno lakše kontrolisati kvalitet pružene usluge nego, primjera radi, u privatnoj bolnici u Turskoj ili nekoj drugoj zemlji. To je rezultat onoga kad zakone donosite prije nego što upitate struku za mišljenje – zaključuje Jahić.
