Fabrički dimnjaci iz kojih se uzdizao bijeli dim, kolone užurbanih radnika, fabrički parking pun automobila, slike su koje su dočekale jednog od nekadašnjih „graditelja“ zvorničke FG „Birač“.
Nekoliko poznatih lica, jer prošlo je 38 godina, dočekalo je u „Alumini“ ovog znalca iz Sankt Petersburga, čije srce je bilo puno jer se ljudi u fabrici i na ovim prostorima nisu promijenili, ostali su, kako kaže, „dobronamjerni i gostoljubivi, kakvi su i bili“. Još nešto, što je ostavio prije 40 godina, sačekalo je ovog vrsnog stručnjaka, danas veoma krepkog penzionera, u fabrici, a to je ruska elektrooprema koja i danas besprijekorno radi.
Ovo su bili prvi utisci Jakova Pisarskog, danas osamdesetogodišnjaka, koji je kao dio grupe sovjetskih stručnjaka Svesaveznog instituta „VAM“ iz Sankt Peterburga, 1975. godine došao u Zvornik, a koja je bila zadužena za za poslove elektrosnadbijevanja, elektroopreme za jaku struju, elektroosvjetljenje i druge sisteme elektroupravljanja.
Pisarski je posjetio fabriku, koja je proslavila četrdesetogodišnjicu rada i koja je stub razvoja birčanske regije i Republike Srpske, uopšte. No, i prije te, 1975. godine, ovaj stručnjak bio je upoznat sa željom da se gradi fabrika glinice.
– Ja sam, zapravo, prvi put čuo za potrebu izgradnje fabrike glinice, čija lokacija još nije bila poznata, u Sarajevu 1972. godine, u „Energoinvestu“. Ja sam tada radio kao glavni specijalista elektrotehničkog odjeljenja projektnog instituta i sa grupom sovjetskih specijalista učestvovao u dogovoru oko lokacije za izgradnju fabrike glinice. Rukovodilac grupe je bio Jevto Subotić. Kada su poslije raznih zasjedanja, diskusija i savjetovanja utvrđeni tehnički, ekonomski, ekološki i demografski aspekti, odlučeno je da to bude u Zvorniku. Projekat za izgradnju su radila dva sovjetska i jedan mađarski institut, a ja, kao glavni specijalista „VAM“, rukovodio sam projektovanjem elektrotehničkog dijela cijele fabrike, uključujući i projekte mađarske strane – prisjeća se Pisarski svojih prvih aktivnosti na izgradnji ovog regionalnog giganta.
Od tog vremena puno se promijenilo. Samo su sjećenja ostala sačuvana, a ona puno govore o Zvorniku i ljudima koji su radili sa Pisarskim.
– Trideset osam godina, koliko nisam bio ovdje je dug period i za to vrijeme su izrasla nova pokoljenja. Nema više SSSR-a ni Jugoslavije, u kojima sam započeo posao vezan za fabriku. I u mom životu su se, takođe dogodile velike promjene. Penzioner sam i imam 80 godina i mislim da je ovo moj posljednji dolazak u Zvornik, gdje sam proveo značajan dio života, a mislim i jedan od najljepših perioda, koji ću pamtiti zauvijek. Kada sam došao u Zvornik, bio sam mlad, okupiran poslom kojim volim, a radio sam ga sa svom silinom i znanjem. Bio sam okružen zanimljivim jugoslovenskim prijateljima sa kojima me nije vezao samo posao nego i iskreno druženje i prijateljstvo. Na žalost, mnogi od njih više nisu živi. Moj osnovni utisak je, bez obzira na rat i izmjenu stanovništva, da su ljudi ostali dobronamjerni i gostoljubivi, kakvi su i bili. Prilikom moje sadašnje posjete dočekao me je Momo Savčić, sa kojim sam se poznavao odranije, i on me je upoznao sa nekim inženjerima te proveo kroz fabriku i ispričao mi kakve su se promjene dogodile za posljednjih dvadeset pet godina – kaže Pisarski i dodaje da mu je žao što se poslije ovoliko godina ne može sjetiti imena mnogih ljudi koji su radili sa njim.
– Ipak, i danas pamtim prijatelje kao što su bili Toma Tomić, Hamdija Rešić, Beba i Milan Ostojić, Pero i Ljubiša Mlađenović, Snežana Savić-Alempić – prisjeća se Pisarski.
Ponovo u fabričkom krugu
Uslijedila je i prva posjeta fabrici poslije 38 godina, a onda i naviranje sjećanja na period izgradnje, početak prizvodnje i spontana priznanja o kvalitetu radova ovog stručnjaka.
– Dok smo šetali fabrikom susretali smo radnike koje ja lično nisam poznavao, ali su oni svi, nakon objašnjenja ko sam ja, bili ljubazni i željeli da razgovaraju. Neki su se sjećali perioda kada sam radio, a jedan od njih, mislim inženjer, rukovao se sa mnom i rekao da je radio sa dokumentima koje sam ja potpisao i koja su mu pomogla u radu te da mu je čast da me poslije toliko godina i lično upozna. Meni je, naravno, bilo drago da to čujem. Zatim sam vidio Miladina Juroževića, kolegu, elektroinženjera, koji je bio mlad i tek je počeo da radi kada sam ja odlazio. Sjećao se mene i mog učinka u poslu koji sam radio. Vaša fabrika, kao i ljudi, stari, no kojom brzinom, zavisi od toga koliko se ulaže u novu tehnologiju, od znanja, želja i mogućnosti, ali i od ekonomskih, političkih, finansijskih i organizacionih ulaganja – priča Pisarski i dodaje da su ga obradovali novi pogoni koji su izgrađeni u posljednje vrijeme.
– Vidio sam i nove objekte sa savremenom opremom. Ti tragovi modernizacije koja odgovara novim proizvodima traženim na tržištu su najbolji put za fabriku – tvrdi Pisarski i posebno ističe da ugrađena ruska oprema još radi.
– Zaista me je obradovalo kada sam čuo da je oprema iz SSSR-a koja je ugrađena uz pomoć vaših i naših stručnjaka još uvijek u funkciji što govori da naš trud nije bio uzaludan te da smo radili na dobrobit vašeg naroda – kaže Pisarski.
Došao na nagovor ćerke
Da je Pisarski zaista provelo jedan lijep period u svom životu u Zvorniku najbolje se može vidjeti kroz emocije njegove ćerke. Koliko su bila draga dječija sjećanja i koliko su jaka prijateljstva koja je sklopila vidjelo se onda kada ga je nagovorila da dođu u Zvornik i prustvuju jubileju fabrike.
– Kada mi je moja ćerka, koja je sada majka odraslog dečka, a tada je u Zvorniku bila mala djevojčica koja je uvijek rado dolazila na školskim raspustima u vaš grad i u kojem je stekla dragocjene prijatelje sa kojima je i sada u vezi, predložila da za svoj osamdeseti rođendan posjetim Zvornik i fabriku nisam se mnogo dvoumio. Iako sam se morao u mislima vratiti u mladost i sva dešavanja, nije mi bilo teško. Sa radošću sam se vraćao u to vrijeme i prisjećao mnogih divnih i nezaboravnih trenutaka, ali sam imao i dileme oko toga da li ću zateći neke ljude sa kojima sam bio i u poslovnoj i prijateljskoj vezi i šta ću vidjeti i zateći u fabrici. Odlučio sam da idem i o svemu se dogovorio sa ćerkom – priča Pisarski.
Rad u Zvorniku zauvijek u sjećanju
– Za sav moj pedesetogodišnji inženjerski rad po raznim krajevima svijeta, rad u FG „Birač“ je meni lično bio najdraži i o tome sam često pričao djeci. Nije to samo zato što sam bio poštovan i voljen na poslu koji sam radio, nego zato što sam već od ulaska u vašu zemlju osjetio toplinu, dobrodošlicu i gostoprimstvo običnih ljudi. Družili smo se i poslije radnog vremena, što mi je osim zadovoljstva poslužilo da sasvim savladam vaš jezik, a što je dobro poslužilo i meni i drugima u komunikaciji sa ljekarima, u trgovini, apoteci – prisjeća se Pisarski.
Sjećanje na nekadašnji Zvornik i prva posjeta „ruskoj“ zgradi
Pisarskog za grad vežu samo lijepe uspomene i pred njegovim zamišljenim pogledom često provejavaju slike prošlosti i vremena u kome je živio u gradu na Drini i dijelio životna zadovoljstva sa svojim prijateljima.
– Doputovao sam sa ženom, ćerkom i unukom. Naši prijatelji Snežana i Dragan Alempić su nas sačekali na aerodromu u Beogradu. Susret je bio srdačan i topao i to je bila prva i prava dobrodošlica. Usput smo vodili duge i prijatne razgovore jer smo u prijateljskoj vezi sa njima još od tih sedamdesetih godina kada smo stanovali u istoj zgradi, družili se, radili u glinici. U Zvornik smo stigli noću pa nam je najveći utisak ostavio „Vidikovac“, hotel na jezeru, gdje smo bili smješteni i koji nam se jako dopao – navodi Pisarski, koji je prvo posjetio zgradu u kojoj je živio.
– Naravno, prva posjeta je bila „ruskoj“ zgradi u kojoj smo živjeli. Stajali smo ispred nje i sada, kada je okružena većim zgradama oko sebe, izgledala nam je mala i stara. Kada smo mi stanovali bila je nova i jedna od najvećih. Sjećali smo se života u njoj, druženja, odlazaka na Drinu, gdje smo se sunčali, kupali, igrali karte, pecali ribu. To je bilo jedno nezaboravno vrijeme. Sam grad me iznenadio svojom „gustom“ gradnjom sa novim i velikim zgradama. Neke dijelove nisam prepoznao. Zvornik je postao savremeni grad sa trgovinama, restoranima, kafeima, baštama, ali ipak se izgubio čar onog tihog, provincijskog gradića kakav je bio prije 38 godina i kakvog se s radošću sjećam – sjetno je dodao Pisarski i na kraju razgovora još jednom izrazio veliku zahvalnost njegovim prijateljima koji su se potrudili da sa puno ljubavi i topline učine da boravak njemu i njegovoj porodici bude što ljepši i prijatniji.
– To su Milan i Beba, Dragan i Sneža, Vesna, Ljubiša i Pero. Ne mogu to nikad zaboraviti – zaključio je Pisarki.
(info birac)