Tim riječima svakodnevnu borbu sa koronom opisuju spremačice u “kovid” bolnicama, heroji sa prve linije fronta o kojima se nepravedno govori veoma malo. Uz ljekare, medicinske sestre i tehničare, u borbu protiv virusa korona u martu krenulo je i nemedicinsko osoblje. O obaveznom pranju ruku, higijeni prostorija, sredstvima za dezinfekciju nikada se nije pričalo više. Provodeći sate u zaštitnim skafanderima, lica smeružanog od topline pod maskama, svakodnevno svjedoče najvećim bitkama koje se odvijaju daleko od očiju javnosti, na infektivnim klinikama.
Već pet mjeseci svaki radni dan Milici Savanović zaposlenoj u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) RS počinje isto. Odlazi na posao ne znajući kada i kako će se vratiti i da li će kući donijeti koronu.
Radni dan traje i po 12 časova. Iz dana u dan sve je više pacijenta i taman kada smo se nadali da ćemo malo predahnuti nakon onog udara u martu i aprilu, sada je, čini mi se još teže. Dok oblačim zaštitno odijelo u glavi mi je hiljadu misli. Razmišljam o kćerkama, jednoj je tek osam, drugoj deset godina – priča Milica za “Glas Srpske” dodajući da na početku epidemije tri mjeseca djecu nije vidjela.
“Nije teško promijeniti posteljinu niti oribati podove, teško je gledati mlade ljude kako se guše, a ne možete im pomoći da udahnu. Imali smo na odjelu mladića 1989. godište, to je strašno. Samo jedna misao prostruji kroz glavu, šta ako tu sutra bude neko moj, ako budem ja”, kroz suze priča Milica.
I nemedicinskom osoblju najljepši trenutak je kada ispraćaju kući oporavljene koji su se otrgli iz kandži korone.
Iste bitke bije i Bojana Đerić koja 12 časova dnevno provodi na poslu u zvorničkoj Bolnici.
“Na početku je bilo veoma teško, jeza se uvuče u kosti pa samo razmišljam kako me kod kuće čeka dvoje maloljetne djece. U skafanderu je nepodnošljivo vruće, maska se ureže na licu, a svjesna sam da mora tako. Dođe trenutak kada pomislim da ne mogu više, a znam da moram”, ispričala je Bojana i dodala da joj veliku podršku pružaju direktor, ljekari i sve medicinsko osoblje u bolnici.
Dodaje da su je kćerke koje imaju 13 i 15 godina na početku često pitale zašto baš ona mora ići tamo gdje su zaraženi pacijenti i može li neko drugi umjesto nje.
“Nisam ih smjela zagrliti. Kada dođem s posla, trčim u kupatilo da se okupam i plačem ne bi li kroz suze izašao strah. Trudila sam se da ne vide koliko sam umorna”, istakla je Bojana.
Na istom frontu u Bolnici “Sveti vračevi” u Bijeljini oči u oči sa smrtonosnim virusom poglede razmjenjuje Biljana Simić koja kaže da je posao psihički veoma težak, a zaštitna oprema teret koji je neizbježan.
“Pretoplo je i ponekada neizdrživo. Najteže je kada u bolesničkoj postelji gledate nekoga koga poznajete. Hrabrimo ih svi od ljekara do nas spremačica. Taman kada se ponadate da će pacijent biti dobro i da je na korak do ozdravljenja, bolest je toliko nepredvidiva, stanje se pogorša i njega više nema. Najteže mi je bilo kada sam na odjelu vidjela komšiju, preplakala sam taj dan. Ali moram nastaviti dalje zbog svih ostalih pacijenata koji dolaze, moramo pomoći svi koliko znamo i možemo”, istakla je Biljana. Svjesna da je svakodnevno na izvoru zaraze, susrete sa porodicom i prijateljima izbjegava.
“Ta toplina i zagrljaji najbližih najviše nedostaju u ovoj borbi koja će nadam se uskoro završiti jer svi smo na izmaku snage”, dodala je Biljana.
Izbjegavanje teže od straha
Biljana Simić je ispričala da joj je od straha da bi se mogla zaraziti još teže padalo to što su na početku mnogi zazirali od nje i njenih kolega baš zbog toga jer rade u bolnici.
“Ljudi su se plašili, to je razumljivo, ali je teško kada znate da vas izbjegavaju jer radite na “kovid” odjeljenju”, rekla je Simićeva.
