Nevjerovatna priča žene koju je majka ostavila u Domu za nezbrinutu djecu u Beogradu, jer je bila primorana. Postala je čuvena književnica koja je velikim trudom i radom došla do titule doktora nauka.
Aleksandrin život od malih nogu nosio je veliku težinu. Malo dijete sa velikim problemima, ali je ona jedna od onih koji umiju svoju tugu da pretoče u riječ, pa da se drugi ljudi s njom poistovijete, da im bude lakše.
Rođena u porodici različitih vjeroispovijesti – otac muslimanske, a majka pravoslavne, kći sveštenika – suočila se s okolnostima koje su za mnoge ostale nezamislive. Ova razlika dovela je do velikih nesuglasica u porodici, a njihove nespojive tradicije postale su razlog zbog kojeg su se njeni roditelji rastali prije nego što je ugledala svijet.
Nakon rođenja, zbog pritisaka i neslaganja, Aleksandrina majka bila je primorana da je ostavi u Zvečanskoj, domu za nezbrinutu djecu, gdje je provela prve dane svog života. Ipak, povezanost majke i djeteta pokazala se snažnijom od svih prepreka. Majka je, uprkos osudi okoline i nedaćama koje je prošla, uspjela da je vrati u svoje naručje nakon teške i iscrpljujuće borbe, ističući da ne postoji ništa jače od majčinske ljubavi.
Ovaj emocionalno turbulentan početak života bio je samo uvod u priču koja je Aleksandru inspirisala da se posveti pisanju, pretvarajući svoje životno iskustvo u riječi koje dodiruju druge. Danas, Aleksandra Mihajlović nosi niz titula: ona je književnica, profesorka srpskog jezika, skoro doktor nauka, posvećena supruga, brižna majka i baka. Ali, iza svih tih zvanja stoji život pun izazova, borbi i pobjeda, o kojima rijetko ko zna, osim onih njoj najbližih.
Malo je onih koji su svjesni da je prvih godinu dana provela u Zvečanskoj – činjenica koja je oblikovala njenu snagu, empatiju i želju da kroz svoja djela osvijetli i ohrabri druge koji se suočavaju sa sličnim iskušenjima.
Uvijek citiram Danila Kiša koji je rekao: “Da sam rastao u nekoj normalnoj porodici, nikad ne bih postao književnik.”
Otac musliman, majka iz svešteničke srpske porodice
Naime, njen otac bio je iz Srebrenice. Musliman, iz ugledne muslimanske porodice Selmanagića. Majka Jelena je bila iz popovske porodice Blažića, iz Bratunca.
Međa je već bila određena, iako devedesete ni na vidiku nisu bile. Samo njeno začeće već je počelo da biva popriličan problem u takvoj sredini i sa srpske i sa muslimanske strane. Dodatnu “sramotu” stvarala je činjenica da je njen otac bio profesor njenoj mami u Građevinskoj školi. Iako su obje porodice bile stabilne i finansijski moćne, neke stvari se nisu mogle prihvatiti.
Mamu su pritiskali da me da na usvajanje
– Kad je istina izašla na vidjelo, moju majku su hitno prebacili u Beograd kod tetke, koja je bila cijenjena stomatološkinja, dok je moj teča bio profesor i oftalmolog na Medicinskom fakultetu. Uprkos tome, porodica je vršila pritisak da se ja dam na usvajanje, što je za majku bio najteži dio. Bila je mlada, bez posla, i našla se u situaciji koja nije bila prihvatljiva ni za jednu ni za drugu stranu – trudnoća za koju niko nije imao razumijevanja i dijete koje su oboje odbacivali. Zbog toga je bila primorana da me ostavi u Zvečanskoj – sjeća se Aleksandra Mihajlović, koja je kroz likove u svom prvom romanu „Zapričavanje, zavaravanje, zavirivanje” opisala sopstveni život.
Dan kada je rođena – Božić – kao da je najavio njenu posebnu sudbinu i označio da je zaista bila dar Božiji, namijenjen da učini velike stvari. Njena majka Jelena nikada nije ni pomislila da zauvijek odustane od svoje kćerke. Samo ona zna kroz kakve je unutrašnje borbe prolazila dok je, bez ikakve podrške, tražila način da svoju kćerku, koja joj je nasilno bila oduzeta, ponovo privije uz sebe.
Mama se uz pomoć teče zaposlila u pančevačkom vodovodu. Uspjela je da nađe sobicu, preuzme mene iz Zvečanske i da zajedno krenemo na našu životnu stazu. U tom periodu moja tetka, mamina rođena sestra, pružila joj je podršku koliko je mogla. Moj ujak se, međutim, povukao, misleći da mama previše rizikuje, ali deda je, iako ljut u početku, na kraju ipak odlučio da me prihvati – priča Aleksandra, danas profesorka srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji i majka je dvojice odraslih sinova.
Sa 16 sam krenula pješke za Sarajevo da upoznam oca
Otac joj je dao prezime, ali uskratio sve drugo. Selmanagići je nikad nisu prihvatili, Blažići su je vaspitavali, ali je u njoj oduvijek tinjala potreba da sebe spozna u cijelosti, a susret sa ocem bio je taj djelić koji nedostaje. A onda je sa 16 odlučila da se poznanstvo s njim desi bez obzira na svaki ceh.
– Mama je reagovala vrlo burno, mislila je da mi taj susret nije potreban. Bila je uplašena, možda se plašila nekog mog emotivnog loma, možda malo i sebičnost. Na kraju i djeda, i svi ostali su me pitali da li mi nešto fali, je l’ u nečemu oskudijevam, pa imam potrebu da upoznam oca. Ja sam uspjela ujaku da objasnim da je taj nedostatak oca jedna psihološka kategorija, onaj elektrin kompleks. I to traganje za ocem je normalna stvar, to ništa nije nauštrb nekoga – ispričala je Aleksandra.
Krenula je pješke od Pančeva do Beograda ka Sarajevu, želeći da svima dokaže da zaista želi da ga vidi. Kada su shvatili da je vrag odnio šalu i da je njena volja nepokolebljiva, ujak joj je pomogao da stigne do očeve kompanije, gdje se susret i desio.
– Ušla sam u njegovu kancelariju, a on je sjedio za jednim velikim konferencijskim stolom. Prišla sam i predstavila se, a on je rekao: “Sanjao sam te”. I bio je to divan jednodnevni razgovor. Nadala sam se da će se to drugačije rasplesti i da ćemo ostvariti neki kontakt. Kraj razgovora je bio divan, emotivan, dirljiv, sjajan, uz veliko obećanje da ćemo da se redovno viđamo i da ćemo biti u kontaktu. Nadala sam se tome, ja sam onaj vječiti optimista koji se nada svemu najljepšem. To piše na “Zapričavanju” – “Veliki sam vjernik, vjerujem u čuda”. Ja sam se, u stvari, nadala čudu. Nažalost, nije bilo tako kako sam se nadala. Oca, tako, prvi i jedini put viđam sa svojih 16 – sjeća se Aleksandra.
Neočekivani susret na promociji
Tokom promocije svoje knjige u Sarajevu, Aleksandra je imala nezaboravan susret s članovima porodice koje do tada nije poznavala. Iako ima dvije polusestre s očeve strane s kojima nije u kontaktu, Aleksandra je uvijek imala želju da ih upozna. S druge strane, sa očeve strane postoji i brat i sestra po tetki, a upravo sa njima se srela na događaju koji je izgledao kao scena iz filma.
– Nakon što je izašao moj prvi roman, željela sam da promocija u Sarajevu bude veličanstvena, jer Sarajevo zauzima posebno mjesto u mom srcu. Na promociji je bilo mnogo ljudi, čak su došli i iz Bratunca i Srebrenice – prisetila se Aleksandra.
– Dok sam potpisivala knjige, podigla sam pogled i ugledala čovjeka koji je nevjerovatno podsjećao na mog starijeg sina Konstantina. Približio mi se i rekao: ‘Znao sam da ćeš me prepoznati.’ Bio je to moj brat po tetki, Emir, sa suprugom Lejlom i sestrom Amrom. Od tada smo izgradili blisku vezu.
Težak oproštaj sa ocem
Aleksandrin otac preminuo je 2011. godine, a njen posljednji pokušaj da uspostavi kontakt sa njim ostao je bez odgovora. Nekoliko godina prije njegove smrti, Aleksandra ga je kontaktirala, ali se taj razgovor pokazao kao jedno od najtežih iskustava u njenom životu.
Bolesnom ocu je poslala pismo
Kada je saznala da je teško bolestan, odlučila je da mu pošalje pismo. Tad joj je bilo jasno jednom za svagda, on nije želio komunikaciju, imao je svoje razloge.
Dani su prolazili, ali odgovora nije bilo.
I to je bio kraj njene očajničke potrebe da ima blizak odnos sa svojim ocem.
– Moj roman ‘Zapričavanje’ počinje pismom upućenim ocu – objašnjava Aleksandra.
– Čula sam da je ozbiljno bolestan i da mu je ostalo malo vremena. I dalje sam gajila nadu da ćemo se napokon sresti i razgovarati, pa sam mu poslala pismo vjerujući u neku kosmičku ravnotežu koja će nam omogućiti susret. Nažalost, nije došlo do toga – zaključuje Aleksandra sa suptilnom dozom tajanstvenosti.
Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, među kojima su tri romana, knjiga za djecu i zbirka poezije. Trenutno priprema i enciklopediju posvećenu srednjovekovnim srpskim vladarkama, što svjedoči o njenoj posvećenosti istorijskim temama i kulturi, prenosi Stil.
(Blic)
