Provesti četiri noći i pet dana na Klinici za invazivnu kardiologiju Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) u Tuzli dovoljno je vremena da shvatite koliko malo znate o osobama u čijim rukama su svakodnevno životi znanih i neznanih ljudi naše zemlje, te koliko malo razumijete ozbiljnost i značaj njihovog posla.
Dr. Jahić, dr. Iveljić i dr. Bajrić (sjede) čine kičmu ove klinike
2.000 pejsmejkera
Za njih ne postoji vrijeme u kome „mašine treba da odmore“, ne postoji planirani dnevni ili noćni odmor… Ovdje u svako doba na vrata bahne neko čije srce je skoro zatajilo, koga je „razderao“ infarkt, ko diše posljednjim snagama… Ustvari, neko kome od spremnosti i brzine ljekarske intervencije zavisi hoće li živ dočekati naredni dan.
Kičmu ove klinike čine dr. Elmir Jahić, njen načelnik, dr. Mugdim Bajrić i dr. Ivana Iveljić. Ne bez razloga, ove ljekare svrstavaju među najpriznatije interventne kardiologe u zemlji, a njihovu kliniku u vodeći bh. centar za implantaciju pejsmejkera.
Od prije pet-šest godina, kada su počeli provoditi ove procedure, pa do sada pacijentima su, saznajemo, ugradili 2.000 pejsmejkera.
– Naravno, broj ugrađenih pejsmejkera ne zavisi od nas, već od onih koji procjenjuju kome treba ugraditi pejsmejker. Mi smo od prošle godine do danas, naprimjer, implantirali i tridesetak posebnih uređaja za sinhronizaciju rada srca koji su izuzetno kompleksni kako za samo ugrađivanje tako i za vođenje pacijenata. Svakodnevno radimo procedure vezane uz perkutane koronarne intervencije gdje 24 sata pokrivamo područje akutnog infarkta – ističe dr. Bajrić
Zna li država…
Pacijenti tuzlanske klinike su iz raznih dijelova BiH. Važno je da im se pomogne, a ko su, odakle su, kako se zovu, kojeg su soja, partijske pripadnosti ili statusa u društvu, to niti ko pita niti koga interesira.
– Kolegica Iveljić je nekadašnji zlatni student Medicinskog fakulteta u Tuzli i za nju su savremene procedure u liječenju srca već postale rutina. Ovdje je i još troje mladih ljekara, Alan Jahić, Jasenko Radović i Tarik Brkić, izuzetno posvećenih svom poslu. Imamo stručno i sposobno medicinsko osoblje, sestre i tehničare koje bi poželjela svaka svjetska klinika. Posebno, imamo tim koji, dok u angiosali obavljamo razne procedure, besprijekorno funkcionira. Zna se u kakvim okolnostima i s kakvom opremom se tu radi. Bez njih tako sposobnih nama ljekarima bi bilo izuzetno teško – navodi dr. Jahić.
Pet dana i četiri noći provedene na Klinici za invazivnu kardiologiju u Tuzli bio je dovoljan razlog za pitanje zna li država šta ovi ljudi rade. Ili, šta bi tek ovi ljudi radili kada bi im na raspolaganju bili oprema i radni uvjeti u kojima danas rade njihove kolege po svijetu?
Uvijek na prvim linijama odbrane
Doktora Jahića i Bajrića mnogi se sjećaju još iz rata. Kao vrsni studenti završne godine medicine u ratnim danima našli su se u ratnim bolnicama u Sapni i Kalesiji. Kako je rat odmicao, sretali smo ih na prvim linijama odbrane u Podrinju, Posavini, Semberiji, ustvari na mjestima gdje god su bili borci brigada kojima su pripadali.
I ne samo oni, već na desetine tuzlanskih ljekara koji danas važe za vodeće stručnjake u oblasti kojom se bave, dio su generacije koja je svoje znanje i hrabrost pokazala u teškim ratnim vremenima. Razmišlja li neko od njih danas o odlasku iz zemlje za koju su se borili, ozbiljno je pitanje za one koji vrednuju njihov rad.
Poranio Hadžija…
U rano jutro osluškujem glas dr. Elmira Jahića kako u susjednoj bolesničkoj sobi sokoli vremešnog Sarajliju kojem je dan ranije ugradio pejsmejker.
– Poranio Hadžija, jesam li vam rekao da će sve biti dobro… Sutra, ako Bog da, idete kući – govori mu, ne pokazujući tragove umora od prethodne noći u kojoj je sa svojim timom, dok smo svi spavali, spašavao dvoje Tuzlaka koji su, u različito doba, na kliniku stigli sa simptomima infarkta.
A Hadžija sretan, blagosilja i doktore i medicinske sestre i njihove kolege i gospođe što dijele ručak i one što paze da soba bude čista i uredna… Blagosilja im i rodbinu, i školu u koju su išli…
(Avaz)
