Samouka umjetnica nakon penzionisanja počela je da slika za svoju dušu tehnikom ulje na platnu.
Cijeli život kupovala je i drugima poklanjala umjetničke slike, a sada stvara isključivo iz vlastitog zadovoljstva i svojim radovima usrećuje sebe i drage ljude.
Otkrila je, kaže, kako svrsishodno iskoristiti višak slobodnog vremena u penziji, obogatiti život i uživati u njemu.
Umjetnost je ljubav
Snježana je prije tri godine stetoskop zamijenila četkicom, a ordinaciju dnevnom sobom pretvorenom u atelje.
Živi punim plućima i stvara djela koja krase njen stan, ali i životni prostor rodbine i prijatelja.
Talenat i ljubav prema umjetnosti otkrila je još u gimnaziji, ali je život posvetila medicini i spasavanju ljudskih života.
Uživala je, kaže, u poslu – pacijente nije liječila samo terapijom, već i razgovorom.
– Divan je osjećaj kada u zrelim godinama počnete da radite ono što volite. Voljela sam ja i medicinu. To mi je bilo životno opredjeljenje, ali umjetnost je moja ljubav. Željela sam da slikam prethodnih decenija, ali poslije gimnazijskih dana nisam imala priliku da se tome posvetim. Ali, umjetnost, slikanje i muzika uvijek su bili dio mog bića – kaže svestrana penzionerka.
Nakon završenog medicinskog fakulteta u Sarajevu uslijedio je brak, pa materinstvo i profesionalne obaveze.
Cijeli život je učila i usavršavala se. Nikada nije imala dovoljno vremena za sebe – sve do penzije kada se probudila stara ljubav.
– Završila sam specijalizaciju medicine rada u Sarajevu, porodičnu medicinu u Beogradu, užu specijalizaciju kliničkog ultrazvuka i doplera i posvetila sam desetak godina dijagnostici. Ispunjavalo me da nekome spasim život. Išla sam na simpozijume, učila jezike, prije rata sam se edukovala u Libiji, služim se arapskim, engleskim i ruskim jezikom. Ipak, osjećaj da bojom na platnu iskažem svoja osjećanja ne može se mjeriti ni sa čim. Kad su me u tome što radim podržali najmiliji shvatila sam da radim pravu stvar. Moram da napomenem i akademskog slikara Jovu Lalića iz Visokog koji ima slikarsku radionicu „Paleta“ u Zvorniku, koji mi je bio ogromna podrška i uzor – kaže Snježana.
Vatromet i duhovno bogatstvo
Prva slika je bila apstraktna. Na platnu se poigrala svijetlim bojama, a na svim ostalim radovima, koji su se nizali, dominira kolorit vatrenih boja – crvene, žute, plave, zelene.
– Motiv mi je vatromet. Što jače, iskričavije, to bolje. Čim dobijem inspiraciju odmah se latim četkice i platna, da mi ideja ne bi pobjegla. Uz slikarski pribor provedem ponekad cijeli dan – kaže umjetnica.
Nakon odlaska iz Ilijaša više od 10 godina živjela je u Zvorniku, pa su prve slike posvećene ovom gradu. Budući da se prije 12 godina skrasila u Bijeljini dio svog umjetničkog opusa posvetiće i ovom gradu.
Snježana je neumorna i nikada nema viška slobodnog vremena. Slika i tako svoj život ispunjava optimizmom, radošću i srećom. Nema tog novca na svijetu koji može nadomjestiti zadovoljstvo, a ova samouka slikarka uživa i stvarajući akumulira pozitivnu energiju.
Od slikarstva se ne može obogatiti materijalno, ali može duhovno.
– Prezadovoljna sam penzionerskim danima. Treba se posvetiti ljudima i stvarima koje volite, jer se nikada ne zna kakva bolest i kada može da vas u tome spriječi. Zato ulažite u sebe – poručuje ova vesela i optimistična umjetnica.
