Jedna od najtežih situacija za svaku majku jeste da gleda svoje dijete kako se pati i da prihvati nepovoljne ljekarske prognoze i odgovor da izlaz i lijek ne postoje. Međutim, čak i kada medicina digne ruke, majka ne smije to da uradi, pa je Velka našla način da spase svog sina Igora i donira mu bubreg iako ništa nije išlo kako treba.
Igor je vojno lice koje je, prije odlaska u mirovnu misiju u Avganistan, uradio sve sistematske preglede. Iako je dobio izvanredne ljekarske nalaze, a nakon potpisanog ugovora, Igor je pao u komu.
– U julu je završio sve pretrage da ide u mirovnu misiju u Avganistan, gdje je trebalo da ostane do decembra. Polovinom avgusta je osjećao tegobe u vidu povraćanja, gubio je na kilaži. Svakih 15 dana je odlazio u Zvornik u naš dom zdravlja da se javi kod ljekara, međutim, ljekari su ga odbijali i rekli: “Super izgledaš, tebi nije ništa. Ne idi u kafiće, ne pij…”. U decembru mjesecu je odradio sve kondicione pripreme i vježbe, potpisao ugovor i drugi dan, na Svetog Nikolu, pao u komu – priča Velka Gelić.
U Kliničkom centru Republike Srpske proveo je devet dana, kada je majka uvidjela da doktori ništa neće učiniti. Na sopstvenu inicijativu i odgovornost, prebacila je sina na Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu, gdje su ljekari izjavili da je došao u posljednji čas.
Dok su ga vještački održavali na aparatima, Igoru se zdravlje znatno narušilo. Čak je izgubio i vid. Tada su majci Velki ljekari saopštili da su mu i bubrezi otkazali. Poslije dvadesetak dana, porodica Gelić se vratila u rodni Zvornik. I tada je počela Velkina borba! Nedjeljama je na sve načine pokušavala da nađe donora za svog sina, sve do momenta kada je odlučila da mu ona da svoj bubreg.
– Obilazili smo razne klinike, bolnice i odgovor je uvijek bio “ne”. Ja sam razočarana išla i do ministarstva dva-tri puta. Ministar nam je rekao: “Mi vama kao država i institucija ne možemo pomoći, snalazite se kako znate i umijete”. To je bila prelomna tačka, rekla sam da idem sama u borbu. Čim smo došli kući ja sam počela da guglam i tražim gdje mogu da nađem spas za svoje dijete. Uradili smo sve nalaze i svi su pokazivali da smo zdravi, ali nije se podudarala krvna grupa, ni tkivo. Prevela sam nalaze i aplicirala redom – rekla je.
Šansu su joj pružili italijanski ljekari, koji su napomenuli da bi operacija bila rizična po donora. Ona ni tada nije odustala.
– Otišli smo u Italiju 14. februara, tamo nam je konzilijum ljekara objasnio da postoje dvije vrste operacija, jedna je zamjenska, a druga je sa različitim krvnim grupama. Ona je veoma rizična po primaoca. Rekli su nam da odemo kući i razmislimo, a mi smo se samo pogledali i rekli da pristajemo. Mislim da nisam bila ni svjesna šta to znači. Ni jednog jedinog trenutka u glavi, u podsvijesti nisam mislila da to neće da uspije. Pred samu operaciju doktorka nam je poslala mejl u kojem nas obavještava da je rizik od transplantacije po Igora duplo veći. Rekli su da je to rizično, da ne vodi ka uspjehu i da nisu sigurni, a ja sam istog trenutka odgovorila da pristajemo, da vjerujem u uspjeh ljekara, jer nemam šta da izgubim, piše Blic.
Majka i sin su se dogovorili da idu na “sve ili ništa” i operacija je, srećom, prošla vrlo uspješno.
– Igor je preporođeno dijete, vratio se u formu, vratio se vojnim obavezama i svojoj velikoj ljubavi – slikarstvu, nastavio je fakultet. Sve vrijeme dok je bio na dijalizi je bio tako smiren i staložen, bodrio me je i sve se dobro završilo. Sami smo prošli kroz sav proces -zaključila je majka.
