Ubrzo nakon smrti muža, teško joj se razbolio sin kome donira bubreg. Nedugo zatim, posljedicom bolesti, umire i sin.
Od Srebrenice do Špionice
Proljeće je 1992. godine. Početak rata u Podrinju. Prinuđena je napustiti rodnu Jagodnju i prelazi u Srebrenicu, gdje boravi do 1995. godine.
“Srebrenica je bila jedan veliki kolektivni centar. Svakim danom smo se prebrojavali, ako se probudiš živ, sretan si. Sjećam se kolika je borba za život bila da smo išli u šumu kada bi nam bacali pakete hrane. Često je znao paket iz aviona pasti na kuću da bi bilo mrtvih ili povrijeđenih.”, prisjeća se Sabra
Dolazi juli 1995. godine, nepodnošljivo stanje koje će naslutiti genocid. Hiljade izbjeglica iz Podrinja tražilo je spas u tuzlanskoj regiji. Sabra iz Srebrenice dolazi u Srebrenik gdje nalazi privremeni smještaj.
“Nakon gubitka muža i djeteta mislila sam da je došao kraj mojim iskušenjima. Ponovo ista bol. Padom Srebrenice ubijen je drugi sin. Život nastavljam sa jednim sinom i kćerkom. Rat je uništio mnoge porodice, a mi preživjeli smo tražili krov nad glavom. Poslije pada Srebrenice došla sam u Tinju kod Srebrenika. Tu sam našla mnoge moje komšije”, ističe Sabra
Soba broj 15
Svoje mjesto u kolektivnom centru Špionica kod Srebrenika našla je i Sabra.
“Prije dvadeset godina došla sam u kolektivni centar. Dobila sam sobu broj 15. Tada su prostorije centra bile uslovnije. Kako su godine prolazile zub vremena je napadao i naše objekte. Vremenom smo postali kao jedna porodica. Pomagali smo jedni druge, išli na kahve, radosti i žalosti. Momci se ženili, djevojke udavale, djeca se rađala. Djece je bilo kao da smo u školi. Kako se povećavao broj ljudi u centru povećavale su se i potrebe za drugim smještajem. U međuvremenu se sin oženio i kćerka udala. Žalost i radost u jednom. U kolektivnom centru ostajem sama”, govori Sabra
Novi dom i novi početak
Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica u saradnji sa Općinom Srebrenik počinje implementaciju projekta CEB II – “Zatvaranje kolektivnih centara i alternativnih smještaja putem javnih stambenih rješenja”. Realizacijom projekta 62 porodice dobilo ključeve novoizgrađenih stanova za neprofitno socijalno stanovanje.
“Akif, upravnik centra, govorio nam je kako se počinje praviti zgrade u koje ćemo svi preseliti. Maštala sam o tome da se vratim u moju Jagodnju. Tamo su mi ukopani najmiliji. Ubrzo su zakopali temelje za nove zgrade, svaki dan sam nadgledala radove. Rasla je zgrada “kao iz vode”. Napraviše je da ljepša ne može biti. Treći je mjesec kako su nas uselili u nove zgrade. Svako ulazi na svoja vrata. Podijelili smo poslove oko zajedničkih prostorija, a mene kao najstarijeg stanovnika malo i poštede rada. Mlađi stanovnici počesto urade umjesto mene. Slobodno možemo reći da ovo može biti primjer zajedničkog života. Najviše se obradujem unucima kada mi dođu. Pričam im kakav je život izbjeglice, a oni slušajući moju priču porede sa sudbinom izbjeglica i migranata koji dijele našu sudbinu u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Sabra Džananović
